Zašto je važno upoznati sebe O riječima „Upoznaj samoga sebe” želimo promišljati u odnosu na naš duhovni rast i život u vjeri. Jasno je kako polazište bilo kojeg rasta, a onda i rasta u vjeri i duhovnosti, mora biti povezano s temeljnom postavkom: (u)poznavati samoga sebe.

Foto: Shutterstock

„Upoznaj samoga sebe” poznati je natpis koji se od davnine nalazi na ulazu u hram u Delfima u staroj Grčkoj. Na prvi pogled može se učiniti kako je taj poziv upućen samo mudracima i misliocima, tj. filozofima, međutim, on se itekako odnosi i na nas suvremene kršćane i na naš svakodnevni duhovni život i rast u vjeri. Iako su se mnogobrojni mudraci kroz povijest nadahnjivali ovom mudrošću i snagom koja proizlazi iz ovih tako jednostavnih, ali iznimno snažnih riječi, ipak i mi kršćani imamo što od nje naučiti i potrebno se je na nju često vraćati i o njoj, u okviru našeg kršćanskog duhovnog života, promišljati. Naravno da ove riječi trebamo promatrati i o njima promišljati u svjetlu događaja Isusa Krista, tj. poruke koju nam je Krist, ponajprije u evanđeljima, ali kasnije i preko duhovnih i svetih otaca, ostavio kao zalog te trajni živi i snažni duhovni poticaj. Kristova poruka i snaga njegove riječi i danas je nakon dvije tisuće godina snažna i svježa te sve izvanjske poticaje i mudrost trebamo itekako pozorno prosijavati kroz sito Kristove riječi i čitati ih kroz evanđeosku prizmu ako želimo imati ispravni suvremeni navještaj evanđelja, koji se nije udaljio od izvorne poruke koju nam je Isus Krist ostavio za svako vrijeme i za svako mjesto po cijelome svijetu.

Onaj tko sebe ne poznaje, ne može na sebi ni raditi; ne može nadograđivati ondje gdje je to potrebno, a ne može niti rušiti tamo gdje stvari nisu dobro posložene

O riječima „Upoznaj samoga sebe” želimo promišljati u odnosu na naš duhovni rast i život u vjeri. Jasno je kako polazište bilo kojeg rasta, a onda i rasta u vjeri i duhovnosti, mora biti povezano s temeljnom postavkom: (u)poznavati samoga sebe. Onaj tko sebe ne poznaje, ne može na sebi ni raditi; ne može nadograđivati ondje gdje je to potrebno, a ne može niti rušiti tamo gdje stvari nisu dobro posložene. Dakle, (u)poznavanje samoga sebe, poziv je i trajni zadatak svakog imalo ozbiljnijeg duhovnog života i rasta u vjeri. Bez ovog temelja sigurno ćemo u duhovnosti i duhovnom životu zalutati i umjesto ravnomjernog i dobrog usmjerenja, skrenuti u pretjerivanja, duhovne zablude itd. To je svakako potrebno izbjeći i na tu mogućnost vjernike upozoravati sa svrhom izbjegavanja ove opasnosti i posljedica koje iz toga proizlaze, a one za duhovni život i rast u vjeri mogu itekako biti pogubne i dalekosežno gledajući negativne.

Odgovor na pitanje zašto je važno poznavati samoga sebe, svakako je slojevit i složen. Sigurno je da u ovom kratkom tekstu ili promišljanju nećemo niti spomenuti, a kamoli obraditi sve moguće odgovore. Izabrat ćemo stoga one koje osobno smatramo važnima i na njih se usredotočiti, naravno dopuštajući da netko drugi naglasi neke druge i na njih stavi osobiti naglasak i važnost. Svi se mogući odgovori mogu vrlo dobro povezati te oni, na koncu, svi zajedno tvore cjelovit i skladan mozaik.

Onaj tko poznaje sebe, može lakše izbjeći grijeh

Ponajprije želimo istaknuti da je sebe potrebno poznavati iz razloga da bismo se mogli boriti protiv grijeha u svom svakodnevnom životu i to već ranije izbjegavajući moguće grešne prigode, a ne kada se već nađemo u borbi s napašću i kada smo već u prigodi i moralnoj dilemi hoćemo li ili nećemo sagriješiti. Da je svaki čovjek grešnik nije nikakva tajna i veliko duhovno otkriće. Međutim, postoji itekakva razlika između onih koji se bore protiv grijeha i grešnih prigoda i onih koji se svjesno prepuštaju grijehu zanemarujući poziv na obraćenje i trajno ispravljanje pogrešnog ponašanja i stavova. Onaj tko poznaje sebe, može lakše izbjeći grešnu prigodu, a onda samim time i grijeh. Ako poznajemo sebe i svoje slabosti, znamo gdje ćemo sigurno pasti, ma koliko se svojim osobnim snagama trudili jer je Sotona uvijek jači od nas samih i to je potrebno priznati i prihvatiti. Sotona se može pobijediti jedino uz Božju milost, koju možemo na poseban način dobiti preko svetih sakramenata. Sami bez Boga u toj borbi sigurni smo gubitnici. Zato ne gubimo vrijeme i oboružajmo se, kako to kaže sv. Pavao u Poslanici Efežanima: „Budite ubuduće jaki u Gospodinu i u njegovoj silnoj moći. Navucite svu Božju bojnu opremu da se možete suprotstaviti đavolskim lukavštinama. Jer ne borimo se protiv ljudi od krvi i mesa, nego protiv nevidljivih zlih vladara i vlasti koji vladaju ovim našim mračnim svijetom; protiv zloduha koji borave u nebeskim prostorima. Zato stavite na sebe svu Božju opremu da se u zlo vrijeme uspijete oduprijeti neprijatelju i održati se kad sve nadvladate. Stojte dakle čvrsto. Opašite svoje bokove istinom. Obucite oklop pravednosti. Noge obujte u spremnost za evanđelje, za mir. U svemu imajte uza se štit vjere da njime možete ugasiti vatrene strijele Zloga. Uzmite kacigu spasenja i mač Duha, to jest Božju riječ. Uvijek i u svakoj prigodi molite se u Svetome Duhu. Budno i ustrajno se molite za sve svete” (Ef 6,10-18).

Dobro poznavanje nas samih daje nam itekako veliku mogućnost da već ranije izbjegnemo grešnu prigodu i samim time izbjegnemo i počinjenje grijeha. Ipak, nije potrebno već ranije više puta zgriješiti pa da se osobno uvjerimo kako smo na određenom području slabi. Dovoljno je, ali i itekako potrebno, da kroz svakodnevni ispit savjesti, preko čitanja i meditiranja Svetog pisma, kroz razmišljanje o Božjim i crkvenim zapovijedima te preko duhovne literature, ispitamo svoju savjest i da shvatimo i uočimo svoje slabe strane, a onda u budućnosti ne upadnemo u te grijehe izbjegavajući već ranije i same grešne prigode na koje nas Sotona dakako svojim lukavstvima i zavođenjem želi navući. Ne bismo se smjeli služiti vlastitim iskustvenim putem te sami sebe olako iskušavati i ispitivati u konkretnim grešnim činima gdje smo slabi, nego kroz (u)poznavanje samih sebe na tome raditi i izgrađivati se. Dakle, poznavanje samoga sebe temelj je rasta u svetosti života jer te svetosti nema ondje gdje ne postoji ne samo kajanje nego i želja za izbjegavanjem same grešne prigode preko koje možemo kasnije sagriješiti, a za ovo je od presudne važnosti poznavanje vlastitog unutarnjeg života, tj. samih sebe.

Poznavanje naših duhovnih jakosti, nažalost, prigoda je da se duhovno uzoholimo. To pod svaku cijenu trebamo izbjeći

Poznavanje samih sebe, nadalje, važno je i potrebno kako bismo mogli nadograđivati svoj duhovni život. Koje su nam jake strane u duhovnom životu? Jesmo li se o tome ikada upitali? Svatko ima jaku stranu ili više njih, tj. ondje gdje je duhovno jak i na tome je potrebno dalje strpljivo izgrađivati svoj duhovni život. Ako smo izvježbani u meditiranju ili pak u dugotrajnoj, pobožnoj i prisebnoj molitvi Gospine krunice ili u poznavanju života svetaca ili u svakodnevnom pobožnom sudjelovanju na svetoj misi i pri tome se čuvamo od teških grijeha te primamo i pričest itd., znajmo da su sve to mjesta na kojima trebamo nastaviti graditi dalje. To ne znači da se trebamo usredotočiti samo na to, nego na tom temelju polako, po mogućnosti uz pomoć iskusnih duhovnika i svećenika, proširivati svoju duhovnu bazu i strpljivo ići prema naprijed. Dobar duhovni temelj ne smije cijelog života ostati isti u smislu da ne idemo naprijed i da ne širimo svoje duhovne kapacitete i na druge duhovne stvarnosti. Vjera i duhovnost trebaju cijelog života rasti, i to na temelju koji je duhovno zdrav i dovoljno snažan izdržati sve kušnje i protivštine na koje ćemo u međuvremenu naići i koje će prije ili kasnije pokušati srušiti ono što smo do sada izgradili ali i ono što želimo dalje izgrađivati.

Poznavanje naših duhovnih jakosti, nažalost, prigoda je da se duhovno uzoholimo. To pod svaku cijenu trebamo izbjeći. Duhovna oholost vrlo lako obuzme osobu i dovede je do toga da je do te mjere zaslijepljena da više ni sebe ni druge ne može vidjeti i prosuđivati u ispravnom svjetlu. Naravno da onda tu više ne može biti govora o duhovnom rastu, nego i onaj zdravi duhovni temelj propada i urušava se u samoga sebe. Takve osobe, ako nakon nekog vremena uspiju prepoznati vlastitu oholost i uznositost, ponajprije trebaju izgraditi ono što su već ranije imale ali su zbog duhovne oholosti porušile te tek onda krenuti dalje u izgradnju i upoznavanje samih sebe. Duhovna oholost i uznositost izrazito je pogibeljna za rast u vjeri i duhovnosti i toga se svaki vjernik treba čuvati. U zamku duhovne oholosti lako se upadne, ali se teško i mukotrpno iz nje izlazi. Dakle, ukratko možemo sažeti i reći kako je duhovna jakost itekako potrebna i korisna u životu svakog vjernika, ali samo ako se nad njom pozorno bdije da se ne pretvori u izvor oholosti i duhovne sljepoće i vlastitog duhovnog propadanja.

Samo onaj tko je izgrađen i duhovno jak, može drugome biti od pomoći. Duhovno nezreli velika su smetnja i prepreka ne samo za svoj osobni rast nego i za rast drugih

Na koncu, pozvani smo na duhovni rast u vjeri i vježbanju u kršćanskom životu i krepostima. Ovoga nema bez dobrog poznavanja vlastitih jakosti i mana. „Upoznaj samoga sebe” poziv nam je i trajni izazov da se iz dana u dan sve bolje i temeljitije upoznajemo sa samima sobom, kako bismo mogli biti od koristi i drugima u njihovu duhovnom rastu i napredovanju. Samo onaj tko je izgrađen i duhovno jak, može drugome biti od pomoći. Duhovno nezreli velika su smetnja i prepreka ne samo za svoj osobni rast nego i za rast drugih. Stoga, budimo spremni na trajno (u)poznavanje samih sebe, na popravak svega onoga što nije dobro kako bismo mogli i mi ali i drugi oko nas zajedno s nama rasti u vjeri i ljubavi prema Bogu, a onda i prema bratu čovjeku.

Autor: Fra Ivan Macut