Foto: biography.com
Nedavno sam na Facebooku naišao na zanimljivu karikaturu u obliku kipa, koja se nalazi u jednoj crkvi. Kip prikazuje sv. Ignacija Loyolu kako kopljem ubija Martina Luthera koji mu leži pod nogama. U svom sam se bogoslovskom životu često puta susreo s „pravim” katolicima koji će poput sv. Lovre Brindiškog reći da, ako se je Sotona ikad utjelovio, onda je to bilo u velikom herezijarhu Lutheru. Osjećam potrebu, ponajprije zbog svojih osobnih prijatelja protestanata, ali i zbog vlastitog stava, reći nešto o ovoj temi.
Zašto imamo potrebu nekome reći da je njegova vjera od Sotone?
Započet ću pitanjem. Zašto imamo potrebu nekome reći da je njegova vjera od Sotone? Ima li ijedan čovjek toliko duhovne spoznaje i božanskog autoriteta da izjavi takvo što (pa makar bio i svetac)? Zašto nešto što izlazi iz okvira naših pogleda (a naši su okviri često preuski) mora odmah biti heretično i od Nečastivog? Zašto jedan pripadnik Katoličke (Sveopće) crkve ima potrebu reći: „Naš nauk je najispravniji, mi slavimo Boga kako on to želi, mi imamo spasenje, kod drugih je to upitno”. Nije li to očita duhovna oholost?
Dragi brate katoliče, radije recimo za svoja uvjerenja (to nam treba postati nauk Crkve – osobno uvjerenje) da mi osjećamo da nas Bog tako nadahnjuje o Njemu govoriti i slaviti ga. Prije nego što kažemo da je netko od Oca Laži, preispitajmo se što nam govori njegov stav, mišljenje, život, način slavljenja Boga… Prije nego što konstatiramo da je netko zabludio, preispitajmo sebe i vidjet ćemo da trebamo s Isusom očistiti hram svog bića, a Isusu pustiti da čisti druge. Ima li smisla govoriti o tome da smo mi ti koji smo „pravovjerni”, a oni heretični? Što nam to donosi? Što to donosi njima?
Crkvo, na oholi se, nego budi ponizna poput Marije…
Ako se brat tvoj izgubio (ti tako smatraš), neće li Bog ostaviti onih devedeset i devet „pravovjernih” ovaca i poći potražiti onu jednu izgubljenu? Zar će ju Bog prepustiti propasti?
Čvrsto sam uvjeren u jednu stvar: nikad, ama baš nikad, Bog neće prestati tražiti čovjeka i davati mu svoja nadahnuća i govoriti mu u okvirima u kojima on može primiti. Čiji su okviri širi? Ma gledaj da tvoji okviri budu širi, da tvoja sposobnost dijalogiziranja i prepoznavanja Božjih nadahnuća bude što šira. Nije li upravo katolička obnova bila potaknuta reformacijom? Mi smo tad morali posložiti stvari; nije li Bog tu na neki način progovorio i preko reformacije? Crkvo, sveta si, ali i grešna… Ne oholi se, nego budi ponizna poput Marije koju je Bog uzvisio. Nisu li na II. vatikanskom koncilu bili prisutni i protestantski teolozi koji su itekako imali što reći Crkvi? Nisu li mnoge stvari koje je Martin Luther rekao ipak promotrene i u drugom obliku, prerečene u Crkvi? To je moja Crkva, Crkva koja razlikuje, koja ne osuđuje na propast, koja ne izražava nikome „Anathema sit!” (Budi proklet!)
Razgovarajmo, ne osuđujmo!
Nije li predivno djelo providnosti upravo to da se je kao poticaj Koncilu najprije kod naše braće protestanata javila karizmatska obnova, obnova u Duhu? Zar nas je Bog napustio? Ne progovara li preko naše braće? Nisam li ja čuvar brata svog? Ne ubojica poput Kajina! Ne onaj koji proklinje! Ne onaj koji ne želi vidjeti brata jer on misli drugačije!
Razgovarajmo, ne osuđujmo!
I upravo u duhu katoličke obnove, u duhu velikog karizmatika i reformatora Crkve, sv. Ignacija iz Loyole (koji nije ubojica), razlikujmo i u različitosti ljubimo!
Vjerujem da po ovom pitanju vrijedi ona latinska: varietas delectat (različitost veseli). Vjerujemo da Boga veseli naša različitost jer nas nije stvorio iste!
Autor: Marko Grčević; Book.hr
