Foto: Shutterstock

Isus je naveo riječi Zakona: „Tko prokune oca ili majku, smrću neka se kazni“ (Mk 7,10, navodeći Izl 21,17). Pun ljubavi i milosrđa kakav je već bio, Isus je znao kako neiskazivanje poštovanja prema roditeljima donosi smrt. Ta smrt ne mora biti tjelesna, ali svakako može narušiti život u izobilju. Čak i ako dijete nije svjesno ovoga zakona te potiskuje svoju srdžbu, zakon se i dalje primjenjuje. Imat će teškoća razmjerno stupnju svoje pobune. To je problem s kojim se dušebrižnici uvijek iznova susreću.

Kao što se suncokret okreće prema suncu kako bi primio život, tako se i dijete, unutarnjim poticajima duha, okreće svojim roditeljima kako bi primilo ljubav koja mu donosi život

Naime, u takvim je slučajevima lakše prepoznati potrebu za opraštanjem. No, rane djece dobrih roditelja koji im, unatoč tome, nisu pružili dovoljno ljubavi, iznimno je teško zapaziti. Kako dijete može znati što nije u redu? Kao što se suncokret okreće prema suncu kako bi primio život, tako se i dijete, unutarnjim poticajima duha, okreće svojim roditeljima kako bi primilo ljubav koja mu donosi život. Upravo je na to spremno pouzdanje, to traženje ljubavi i nježnosti, Isus najvjerojatnije mislio kada je rekao: „(…) ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko“ (Mt 18,3). Ljudi koji pripadaju Božjemu kraljevstvu, baš poput dječice, umrli su svakoj oholosti te su spremni u poniznosti se obraćati drugima za ljubav i zajedništvo.

Vraćajući se našoj analogiji, ako prekrijemo suncokret te se više nije u stanju okretati prema suncu, on će tražiti svjetlost. Ako je ne pronađe, uvenut će. Djeca koja od svojih roditelja ne primaju ljubav nalik su na suncokret: iznutra venu i umiru. U normalnim okolnostima djetetov um nije kadar pojmiti takav gubitak. Ono vjerno štiti svoje roditelje. No, njegov je duh, naprotiv, toga obično svjestan te se počinje buniti, kao posljedica srdžbe. Tada se u dušu uvlače zamjeranje i gorčina te napokon svoj pogubni utjecaj stanu širiti na sveukupan život osobe o kojoj je riječ.

Kad nam se netko požali na probleme u braku, upitamo ga: ‘Kakav su brak imali vaši roditelji?’

Neki se mogu usprotiviti kako je sve to vrlo nepravedno. Objasnimo stoga kako žrtva u ovom slučaju ima mogućnost izbora. Čak i kao mala djeca vršimo izbore. Kada potiskujemo rane, odlučujemo lagati samima sebi. Kada svojoj svijesti propustimo priznati nešto na što nas duh vjerno potiče, stvaramo mrežu prijetvornosti. Naposljetku nam se duh umori od upozoravanja gdje se stvarno nalazimo te nam prestaje slati poruke. Nevolja nastaje tek onda kada predugo govorimo „mir“ ondje gdje mira nema (usp. Jer 6,14; 8,11). Tek u tom trenutku srce više nema pristupa umu, kako bi postiglo ozdravljenje. Gorčina koja je posljedicom našega osuđivanja teče poput podzemne rijeke, bez ikakva nadzora, da bi negdje poslije u životu puninom snage izbila na površinu. Upravo su zbog toga djeca koja nisu primila ljubav sklona tada, ili poslije u životu, početi činiti zlo. Na neki će način grijesi osuđivanja u određenome trenutku prizvati osudu na tu djecu, ako na scenu ne stupi Križ Kristov. Zakon je u tom smislu neumoljiv. „Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se“ (Mt 7,1-2).

Najgore svojstvo ovoga problema jest činjenica što je nevidljiv. Kada god nam se netko požali na probleme u braku, naše prvo pitanje glasi: „Kakav su brak imali vaši roditelji?“ Čak i ako vrsta problema nije ista, s lakoćom možemo prepoznati slične korijene. Svaki put kada pogrešno odaberemo, čak i kao sasvim mala djeca, ne možemo umaći Zakonu, jer je on uistinu determinističan. To je Božja Riječ. No, pomislite samo koliki se nebrojeni blagoslovi postižu djelovanjem toga istoga Zakona.

Upravo je zato došao Isus…

Budući da su zakoni Gospodnji do te mjere stvarni i djelotvorni, ljudi nam nerijetko kažu: „To znači da sam pun krivnje. Što mogu poduzeti? Što li sam već učinio (učinila) svojoj jadnoj djeci?“ Slava Bogu – upravo zato i imamo Isusa. Upravo je stoga On i došao: da bi nam oprostio grijehe, zavidao rane, ponio naše boli i uzeo naše bolesti (usp. Iz 53,4). Možemo Ga pozvati neka uđe u naš život, kao i živote naše djece i sve naše pogreške preobrazi u slavu. Svatko tko se osjeća odbačenim neka podigne glavu: Isus je stvaran i Njegovo je oproštenje dostupno svima.

Ulomak iz knjige Johna Lorena i Paula Sandford Obnova kršćanske obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovjde, a kupiti ju ovdje.