Foto: Pixabay
Isusovo završno poslanje učenika u misiju, prije nego što je napustio zemlju, bilo je da čekaju da njegov Otac ispuni obećanje: dar Duha Svetoga. A kada prime snagu koja će im doći po njemu, moraju biti spremni na izvršenje povjerene im zadaće da „budete moji svjedoci u Jeruzalemu, u svoj Judeji i Samariji, sve do kraja svijeta“ (Dj 1, 8). To je zahtjevna vizija.
I dok je to poslanje do „kraja svijeta“ navelo Crkvu da stvara cijele misijske pokrete, humanitarne inicijative i globalne organizacije koje imaju na raspolaganju milijune dolara, središnje mjesto tog programa – Jeruzalem – nije uspio dostići istu razinu zanimanja i komešanja. Primjerice, možemo lako naći ljude koji bi htjeli poći u obiteljske misije u Honduras ili New Delhi, ali ne možemo naći one koji bi htjeli ići u svoje susjedstvo i upoznati susjede.
Ili drukčije rečeno, vodit ćemo svoju djecu u crkvu svake nedjelje, nadajući se da će čuti ono što trebaju znati o Isusu, ali nećemo im dovoljno govoriti o Isusu druge dane u tjednu, dok su s nama pod istim krovom.
…gubimo velik blagoslov ako ne živimo evanđelje u stvarnosti naših obiteljskih života
No ne bih želio prozivati, jer i ja sam činio isto. Znam kako to ide. Razumijem nelagodu i čudnjikavost koju bismo htjeli izbjeći igrajući na sigurnu kartu, a to je da tražimo stručnu, učinkovitu i institucijsku evangelizaciju za našu djecu.
Ali gubimo velik blagoslov ako ne živimo evanđelje u stvarnosti naših obiteljskih života. Jedinstvena razmjena osobnih svjedočenja jedan je od osnovnih načina za unošenje tog blagoslova u svoj dom, kao sredstvo za naše spasenje i spasenje naše djece te njihov (i naš) stalan rast i iskustvo s Gospodinom.
Sloboda
Danas razumijem da, kad se počne govoriti o spasenju naše djece, mi roditelji postajemo pomalo uzrujani. Ne bismo htjeli ništa nametati. Ne želimo na ništa prisiljavati. Znamo da je u nekim slučajevima razgovor s Isusom spontan, emocionalan trenutak svijesti i predanja. U drugim slučajevima osoba ulazi u vjeru u polaganu procesu, koji raste i razvija se u vremenu, u polaganu i neprimjetnu kretanju prema Isusu, a nije rezultat kakve duhovne eksplozije. Što bismo onda trebali očekivati? Kako da znamo? Što bismo trebali čuti od njih? Što ako uopće ne razumiju ono što čine?
Biblija mi govori da „niti je što onaj tko sadi, niti onaj tko zalijeva, nego Bog, koji daje da raste“
Stanimo malo. Sjećate li se što sam vam rekao da je najvažnija stvar u mojem životu? „Da moja djeca upoznaju Isusa Krista.“ Ne da ih spasim. Ne da ih preobratim. Samo da im navijestim Isusa. Biblija mi govori da „niti je što onaj tko sadi, niti onaj tko zalijeva, nego Bog, koji daje da raste“ (1 Kor 3, 7). Ili, kako je Isus rekao: „Nitko ne može doći k meni osim po Ocu, koji me posla.“ (Iv 6, 44) Tako da ne vidim nijedan biblijski argument za mišljenje da bih trebao propisati vjeru svojoj djeci i točno odrediti kako i kad se trebaju pokloniti Isusu. To nije moj posao. Ali nalazim mnogo biblijskih argumenata za uvjerenje da Bog može učiniti što god hoće u životima i srcima moje djece i na koji god način hoće. Moj je posao samo da surađujem s njim, predano im naviještajući istinu, ne u strahu i tjeskobi da ću zabrljati njegove planove ako učinim što krivo ili propustim reagirati na određeni znak.
U tom se pronalazi zadivljujuća sloboda.
Sloboda da se slobodno djeluje. Sloboda da ste uvjereni da činite pravu stvar. Sloboda da se naslonite i promatrate, znajući da će Bog dovesti vašu djecu k sebi na svoj način, u skladu s planovima koje je imao na umu u vječnosti kad ih je stvorio.
Iz knjige „Vjeruju li vaša djeca?“ autora Terencea Chatmona. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu možete nabaviti ovdje.
Pročitaj i:
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
