Foto: Shutterstock
Jedan od najvažnijih ljudi s kojim sam se morao i želio izmiriti bio je moj otac. Obojica smo na sebe natovarila težak teret krivnje, a naš je odnos bio do temelja razrušen. Nije me nijednom posjetio ni u Stammheimu ni u Bruchsalu. Posljednji smo se put susreli na suđenju, a taj je susret završio tako što smo si međusobno poželjeli smrt. Gore od toga nije moglo između jednog oca i sina. (…)
Usprkos svemu nisam mogao prihvatiti Boga kao Oca. Taj je pojam za mene bio previše negativan. Nisam bio u stanju moliti Očenaš. Nisam se mogao moliti Bogu kao Ocu. I pitao sam se kako je Bog mogao dopustiti da njegov Sin tako trpi na križu.
Moj problem s Nebeskim Ocem usko je vezan za moj nerazriješen odnos s mojim zemaljskim ocem
Tim mi je više bilo važno dovesti u red i moj odnos s ocem. Slutio sam: moj problem s Nebeskim Ocem usko je vezan za moj nerazriješen odnos s mojim zemaljskim ocem. Bio sam spreman pokušati izmiriti se s ocem, iako sam znao da će ići teško. Nisam znao na koji mu način pristupiti. Uopće nismo bili u kontaktu, ni prije niti poslije moga obraćenja.
Nisam znao što radi ili gdje živi. Prvenstveno nisam znao kako mu pristupiti. Naći telefonski broj, uzeti telefon u ruke i jednostavno nazvati? Ne zvuči nemoguće. Ali, što mu reći? Je li znao da sam na slobodi? Ili je bio uvjeren da ću istrunuti u zatvoru? Osjećao sam da ne smijem ništa forsirati. Nije došlo vrijeme za to – barem ne još.
„Bog me oslobodio“, zamuckivao sam, i krenule su mi suze na oči.
Tek kad sam 1993. došao u Kuću spasa u Schwarzenberg održati predavanje alkoholičarima, prišao mi je voditelj doma, bivši direktor banke s kojim sam se izmirio u Monbachtalu i koji je poznavao moga oca iz crkvenih krugova u Ulmu. Pitao me: „Helmi, znaš li da tvoj otac živi blizu?“ Nisam znao, ali su me u tom trenutku preplavili osjećaji: došao je „Dan D“. Želio sam pokušati. Tu mi priliku pruža sam Bog.
Voditelj doma nazvao je moga oca i rekao: „Wilhelme, ovdje je netko tko bi htio s tobom razgovarati. Molim te, ne plaši se, nije ništa strašno.“ Dodao mi je slušalicu i prislonio sam je na uho. Nisam morao ništa reći – moj je otac odmah znao tko je na drugom kraju. Šutjeli smo dosta dugo. Nakon cijele vječnosti upitao me: „Jesi li to stvarno ti?“
„Da“, odgovorio sam s teškom mukom, „to sam stvarno ja!“
„Nisi više u zatvoru.“ Nije valjda znao što drugo reći.
„Bog me oslobodio“, zamuckivao sam, i krenule su mi suze na oči.
Iz knjige „Čovjek koji je pušio Bibliju” autora Wilhelma Buntza. Više o knjizi možete saznati ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu po sniženoj cijeni od 90 umjesto 100 kuna možete nabaviti u našem web-shopu, ovdje.
Posebna pogodnost! Besplatna poštarina za narudžbe iznad 200 kuna.
