Foto: Papinska misijska djela u Republici Hrvatskoj

Fra Vjeko Ćurić rođen je 26. travnja 1957. u Lupoglavu kraj Žepča, kao drugo od šestero djece u obitelji Petra i Ane Ćurić. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, a u Visokom je 1976. prošao Franjevačku klasičnu gimnaziju. Obrazovao se za svećenika od 1976. do 1982., kada je zaređen diplomiravši filozofiju i teologiju na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

Misionarski poziv

Za vrijeme studija javio se u njemu misionarski poziv pa je nakon diplomiranja i ređenja otišao u Pariz na učenje francuskog i pripremanje za odlazak u Ruandu. Za Ruandu je govorio da je najsličnija Bosni po svojim bregovima, čak i klimom, ali razderana napetostima između dva naroda (Hutu i Tutsi). U Ruandu dolazi 1983. i tu ostaje do svoje smrti.

U Ruandi 1994. počinje građanski rat gdje je život izgubilo oko milijun ljudi. Fra Vjeko je do kraja ostao uz narod i puno puta je riskirao život kako bi pomogao. Stoga ubrzo stječe nadimak „Otac hrabrosti” i prozvan je „afričkim Oskarom Schindlerom” jer je spasio brojne civile od genocida.

Ubijen s osam hitaca

“Fra Vjeko još je jedna žrtva dodana dugom nizu misionara koji su svoju ljubav prema Kristu i afričkim narodima potvrdili žrtvujući vlastiti život”- Ivan Pavao II.

Spašavao je sve kojima su spas i pomoć trebali, ne gledajući plemenske razlike. Više puta je bio u smrtnoj opasnosti, ali napad koji se dogodio 31. siječnja 1998. godine nije preživio. Ubojica je bio s njim u autu i kad su stigli do crkvice u Kigaliju, u njega je ispalio osam hitaca iz pištolja. Ubojica nikada nije pronađen. Fra Vjeko je pokopan u mjestu Kivumu, u župnoj crkvi koju je sagradio skupa s vjernicima.

Fra Vjekin sprovod održan je 3. veljače 1998. u Kivumu. Sprovod s misom vodio je apostolski nuncij u Ruandi nadbiskup Julius Janusz, uz sedam ruandskih biskupa, 160 svećenika, nekoliko stotina redovnika i redovnica te nebrojeno mnoštvo vjernika koji su htjeli odati zadnju počast njihovom bratu i župniku koji im je neprestano služio. Dan nakon njegova ubojstva, papa Ivan Pavao II. spomenuo ga je u govoru na Trgu sv. Petra u Vatikanu rekavši: “Fra Vjeko još je jedna žrtva dodana dugom nizu misionara koji su svoju ljubav prema Kristu i afričkim narodima potvrdili žrtvujući vlastiti život”.

Svoj je život nesebično posvetio služenju drugima

Fra Vjeko je svoj život nesebično  posvetio služenju drugima, a uz sve što je napravio, značajno je pridonio i razvitku poljodjelstva u Ruandi.

Neka nam primjer fra Vjeke, svijetli pred očima da se nikad ne umorimo činiti dobro i uvijek pronalazimo načine kako pomoći drugome. Hvala ti fra Vjeko.

Prenosimo također i neke izvještaje, koji su objavljeni nedugo nakon Vjekine smrti:

Mi osiromašeni, a nebo obogaćeno. (Anto Burić, urednik Radosne vijesti, veljača 1998.)

Sve radijske postaje i skoro sav tisak u Hrvatskoj šokirali su hrvatsku javnost, pogotovo onu vjerničku viješću da je u Ruandi mučki ubijen naš misionar fra Vjeko Ćurić. Svećenik, franjevac provincije Bosne Srebrene. Smrću fra Vjeke Crkva u Hrvata dobila je svoga prvog mučenika koji je svoj misionarski poziv u misijama ad gentes okrunio mučeničkom smrću i tako se pridružop neprebrojivoj koloni mučenika misonara. Krv prolivena iz ljubavi prema Bogu nikada nije usahla bez ploda.

Ali nebo se veseli. Veseli se jer je Vjekinom smrću nebo obogaćeno. I naš plač nije plač očajnika. To je plač srca, a ne plač vjere.

Tugujemo zbog gubitka našega fra Vjeke. Imamo, mislim, pravo tugovati. I Isus je proplakao nad smrću prijatelja Lazara. Proplakao je jer ga je volio. Plaču Vjekini roditelji i rodbina jer su izgubili sina, brata i rođaka. Plače njegova provincija jer je izgubila jednoga svog člana. Plaču njegova subraća misionari i susestre misionarke. Plaču jer su ga svi volili i jer smo svi Vjekinom smrću osiromašeni. Ali nebo se veseli. Veseli se jer je Vjekinom smrću nebo obogaćeno. I naš plač nije plač očajnika. To je plač srca, a ne plač vjere. Mi smo uvjereni da tek sada naš Vjeko živi i čeka sjedinjenje s nama.

Davno za njega rekosmo da je stvoren za to da svima oko sebe ulijeva nadu

Mogu ubiti mene, neće ubiti istinu. (s. Mirabilis Višić, misionarka u Kongu, veljača 1998.)

Ubili su ga, čuli ste na radiju, u subotu zadnjega dana mjeseca siječnja. Ne znamo pojedinosti o njegovu ubojstvu, ali znademo pojesinosti o njegovu životu. Stotine pojedinosti. Ako je za misionara općenito istina da mu je misijska zemlja u kojoj djeluje druga domovina, onda je to itekako istinito za njega. Uvijek me je divilo njegovo poznavanje jezika, običaja naroda s kojim je i za kojeg je tako zdušno radio, patio, volio, molio i na koncu život položio. Davno za njega rekosmo da je stvoren za to da svima oko sebe ulijeva nadu.

Ostao je sam, vjerujući u čovjeka, videći njegovu bijedu, pružio svoje ruke, svoju dušu, svoju slobodu i sve što je imao.

Svojim lijepim „bosanskim“ vicevima podržavao je moral svima onima koji su na trenutke pomislili da su posustali. Vidjeli smo ga kao jedinog Hrvata, jednog od dvojice bijelaca koji su cijeli rat ostali uz svoje stado. Milijuni su spašeni i doslovce prevezeni njegovim autom, njegovom snalažljivošću, zauzimanjem. Ostao je sam, vjerujući u čovjeka, videći njegovu bijedu, pružio svoje ruke, svoju dušu, svoju slobodu i sve što je imao. Sva naša nagovaranja da bi bilo možda bolje, iz sigurnostnih razloga, da se jedno vrijeme povuče, ostala su uzaludna. Nije slušao naša nagovaranja. Svjestan je bio da će ga „srediti“, jer su mu već bili dali na znanje. „Da, ubit će mene, ali neće ubiti istinu“.

S malima je bio malen, s velikima velik.

Nije mu oduzet život – on je dao život. (don Danko Litrić, misionar u Ruandi, veljača 1998.)

Bio je neobičan čovjek. Veseo i nasmijan. Spreman na šalu. S malima je bio malen, s velikima velik. Posebno se pokazao junački u ratu i strašnom genocidu u Ruandi. Tu su ga mnogi upoznali. Mnoge je preveo žive preko barijere smrti podmitivši vođe novcem, bocom viskija, neke krunicom… U vihoru rata prolazio je tamo gdje nitko nije smio proći, tražeći i spašavajući prijatelje i osuđene. Dovozio je iz Burundija hranu za izgladnjele i postao odgovorni za Caritas u cijeloj Ruandi. Vješto je lavirao između dvije sukobljene strane. Nakon rata: gradi srušeno u srcima i kućama. Sagradio je više od tri tisuće kuća za udovoice i beskućnike. Hrani gladne po zatvorima, logorima i selima. Pomagao je prognanike, sirote, udovice i nemoćne – ne gledajući tko je tko. Pomiruje sukobljene. Poznavao je jako dobro domaći jezik, poznavao je običaje i ćud domaćih ljudi – samo mu je crna koža nedostajala da bude Ruanđanin. Radi puno. Svojim neumornim radom stječe mnogo prijatelja – ali nažalost i neprijatelja.

Fra Vjeko je htio da drugi žive. Da žive bolje. Da žive čovječnije. Zato, premda svjestan opasnosti, nije htio napustiti Ruandu, jer je znao da ga ljudi trebaju.

Fra Vjeko nije htio umrijeti. Htio je živjeti. Znao je da neprijatelji vrebaju na njega, da ga žele ubiti. Nije pobjegao. Borio se. Nekoliko puta je uspio izbjeći smrti. Bio je ranjen i okrvavljen. Veselio se kad je uspio nadmudriti progonitelje i nadvladati ih. Fra Vjeko je htio da drugi žive. Da žive bolje. Da žive čovječnije. Zato, premda svjestan opasnosti, nije htio napustiti Ruandu, jer je znao da ga ljudi trebaju. Često je riskirao. Riskirajući sebe, spasio je mnoge. Fra Vjeko bio je odvažan čovjek, Kristov borac. On je samo radio za druge. Spašavao je ugrožene. Tako se za njega s pravom može reći: „Junački je boj bio i junački poginuo!“ Zločinci ubiše dobročinitelja. Ali fra Vjeko živi i živjet će! Natpis iznad groba savršeno izražava ono što je fra Vjeko živio: „NITKO MI NE MOŽE ODUZETI ŽIVOT, JA GA SAM DARUJEM!“

Papinska misijska djela u Republici Hrvatskoj; Book.hr