Foto: Shutterstock

Na putu prema Cezareji Filipovoj

Ravnica ide uzduž Jordana prije nego će se ovaj uliti u jezero Merom. Lijepa ravnica na kojoj iz dana u dan rastu najbujnije žitarice i cvjetaju voćke.

Mora da su spavali na otvorenom, u najboljem slučaju na sjeniku, jer su im haljine zgužvane i pune slamčica i suhog lišća koje otresaju čim ga otkriju na najjačem svjetlu

Brežuljci iza kojih je Kedeš sada su iza leđa putnicima koji promrzli hodaju žurno u prvom svjetlu dana, željno gledajući na sunce koje se uzdiže, i tražeći ga čim njegove zrake dotaknu livade i pomiluju granje. Mora da su spavali na otvorenom, u najboljem slučaju na sjeniku, jer su im haljine zgužvane i pune slamčica i suhog lišća koje otresaju čim ga otkriju na najjačem svjetlu.

Rijeka se oglašuje svojim šumom, koji izgleda snažan u jutarnjoj tišini polja, i gustim redom stabala sa svježim lišćem koje podrhtava na tihom jutarnjem povjetarcu. Ali se još ne vidi, budući da je uvaljena u otvorenu ravnicu. Kada se ugleda njezine modre vode, nabujale brojnim potocima koji se spuštaju sa zapadnih brežuljaka, kako svjetlucaju u svježem zelenilu uz rub, izgleda kao da si na obali.

»Hoćemo li uz obalu sve do mosta, ili ćemo ovdje prijeći rijeku?« pitaju Isusa koji je bio sam, u razmatranju, i koji se je zaustavio da ih sačeka.

»Hm! Kako ćemo do kruha? Ja sam gladan. A ovdje… Nema ni filistejskih klasova… Trava i lišće, lišće i cvijeće. Nisam ovca ni pčela«, mrmlja Petar pred drugovima koji se smiju na njegove primjedbe.

»Pogledajte ima li lađice za prijevoz. Bolje je prijeći ovdje…«

»Da. Na mostu koji je upravo na putu za Cezareju Paneadu, mogli bismo se ponovno sresti s nekim koji je poslan da uhodi«, opaža namrgođeni Bartolomej, gledajući Judu.

»Ne. Ne gledaj me zlo. Ja nisam znao da ćemo doći ovamo i nisam rekao ništa. Bilo je lako znati da će Isus iz Sefeta poći na grobove rabina i u Kedeš. Ali nikad ne bih pomislio da će se htjeti probijati do glavnog grada Filipova. Zato oni to ne znaju. I nećemo ih susresti po mojoj krivnji, a ni po njihovoj volji. Osim ako imaju Belzebuba koji ih vodi«, reče smiren i ponizan Iškariot.

»To je dobro. Jer s nekim ljudima… Potrebno je paziti i mjeriti riječi, ne dati da naslute naše naume. Mora se paziti na sve. Inače će se naša evangelizacija prometnuti u stalno bježanje«, odvraća Bartolomej.

Vraćaju se Ivan i Andrija. Kažu: »Pronašli smo dvije lađice. Traže jednu drahmu po lađici. Siđimo na nasip.« I na dvije lađice, u dva navrata, prijeđoše na drugu obalu.

I ovdje ih dočeka niska i plodna ravnica. Plodna ravnica, ali slabo naseljena. Tu imaju kuću samo težaci koji je obrađuju.

»Hm! Kako ćemo do kruha? Ja sam gladan. A ovdje… Nema ni filistejskih klasova… Trava i lišće, lišće i cvijeće. Nisam ovca ni pčela«, mrmlja Petar pred drugovima koji se smiju na njegove primjedbe.

»Pazite se, vi koji kažete da treba paziti na sve, da ne uzimate kvasac farizejski i saducejski. Čini mi se da to radite, a da ni ne mislite na zlo koje činite. Budite na oprezu! Čuvajte se!« reče Isus

Juda Tadej se okrene – bio je nešto naprijed – i kaže: »Kupit ćemo kruha u prvom selu.«

»Samo ako ne budemo morali bježati«, završi Jakov Zebedejev.

»Pazite se, vi koji kažete da treba paziti na sve, da ne uzimate kvasac farizejski i saducejski. Čini mi se da to radite, a da ni ne mislite na zlo koje činite. Budite na oprezu! Čuvajte se!« reče Isus.

Apostoli pogledavaju jedan drugoga i šapću: »Ali što to govori? Kruha nam je dala ona žena od gluhonijemoga i gostioničar u Kedešu. I to je još ovdje. To je sve što imamo. Ne znamo hoćemo li moći naći da uzmemo da utolimo glad. Zašto, dakle, kaže da kupujemo od saduceja i farizeja kruh s njihovim kvascem? Možda ne želi da kupujemo u ovom kraju…«

Ne sjećate li se onih pet hljebova s kojima se je nasitilo pet tisuća ljudi? Ne sjećate li se da ste nakupili dvanaest punih košarica od onoga što je preostalo? Mogao bih učiniti za vas dvanaest, koji imate jedan hljeb, ono isto što sam učinio za pet tisuća s pet hljebova…

Isus, koji je ponovno bio naprijed posve sam, po drugi se put okrene. »Zašto se bojite da ćete ostati bez kruha? Pa da i svi ovdje bili saduceji i farizeji, ne biste ostali bez hrane po mojem savjetu. Ja ne govorim o kvascu koji je u kruhu. Zato možete kupiti kruha za vaše želuce gdjegod hoćete. Pa i kada vam nitko ne bi htio prodati, isto ne biste ostali bez kruha. Ne sjećate li se onih pet hljebova s kojima se je nasitilo pet tisuća ljudi? Ne sjećate li se da ste nakupili dvanaest punih košarica od onoga što je preostalo? Mogao bih učiniti za vas dvanaest, koji imate jedan hljeb, ono isto što sam učinio za pet tisuća s pet hljebova. Zar ne shvaćate na kakav kvasac mislim? Na onaj koji kisne u srcima saduceja i naučitelja, protiv Mene. To je mržnja. Krivovjerje. A vi ste sada na putu prema mržnji budući da je u vas ušao dio farizejskog kvasca. Ne smijete mrziti ni neprijatelja. Ne otvarajte nijednog prozorčića onomu što nije Bog. Poslije prvog, ušli bi drugi elementi protivni Bogu. Kada se ponekad netko odviše želi boriti s oružjem sličnim onomu što ga ima neprijatelj, svršava tako da pogine ili bude pobijeđen. A kada biste bili pobijeđeni, mogli biste usvojiti njihovu nauku. Ne. Imajte ljubavi i suzdržljivosti. Vi još nemate u sebi toliko da biste mogli pobijediti ove nauke, a da se sami ne zarazite. Jer nešto od njih vi već imate u sebi. A jedno od toga je mržnja. Još vam kažem da bi oni mogli promijeniti način kako bi vas zaveli i udaljili od Mene, služeći se različitim umiljavanjima, pokazujući da su se pokajali, da žele mir. Ne morate ih izbjegavati. Ali kada oni budu htjeli dati vam svoje nauke, znajte ih ne primiti. Eto o kakvom kvascu Ja govorim. To je ozlojeđenost koja je protivna ljubavi i krivi nauk. Kažem vam: budite razboriti.«

»Ali ti ljudi kojima se vi, onako u dobroj namjeri, približavate više nego Ja, i bez podlaganja koje bih ja u nekome mogao izazvati, što ti ljudi kažu da sam Ja? I kako shvaćaju Sina Čovječjega?«

»Učitelju, kada su jučer farizeji tražili znak, je li to bio ‘kvasac’?« pita Toma.

»Bio je to kvasac i otrov.«

»Dobro si učinio da im ga nisi dao.«

»Ali ću im ga dati jednog dana.«

»Kada? Kada?« pitaju znatiželjno.

»Jednoga dana… «

»A koji je to znak? Zar ga nećeš reći ni nama svojim apostolima? Da bismo ga odmah mogli raspoznati«, pita požudno Petar.

»Vi ne biste trebali imati potrebu za nekim znakom.«

»Oh, ne zato da bismo mogli vjerovati u Tebe! Mi nismo od takvih ljudi koji imaju mnoge misli. Imamo samo jednu misao: ljubiti Tebe«, kaže silovito Jakov Zebedejev.

»Ali za običan puk – tko je, dakle, Sin čovječji?«

»Ali ti ljudi kojima se vi, onako u dobroj namjeri, približavate više nego Ja, i bez podlaganja koje bih ja u nekome mogao izazvati, što ti ljudi kažu da sam Ja? I kako shvaćaju Sina Čovječjega?«

»Netko kaže da si Ti Isus, to jest Krist, i to su oni bolji. Drugi te smatraju Prorokom, neki samo Rabinom, a neki, Ti to znaš, nazivaju Te luđakom i opsjednutim.«

»Neki ipak upotrebljavaju za Tebe ime kojim se Ti sam nazivaš i nazivaju Te ‘Sinom Čovječjim’.«

»Neki, međutim, kažu da to ne može biti, jer je Sin Čovječji nešto posve drugo. Niti to uvijek znači nijekanje. Jer, na kraju krajeva, oni dopuštaju da si nešto više od Sina Čovječjega: da si ti Sin Božji. Drugi, međutim, kažu da Ti nisi Sin Čovječji, nego jedan jadan čovjek s kojim se Sotona poigrava ili kojega poremećuje mahnitost. Ti vidiš da ima mnogo mišljenja i da je svako različito«, kaže Bartolomej.

»Ali za običan puk – tko je, dakle, Sin Čovječji?«

Mnogi ne mogu dopustiti, ili ne žele dopustiti, da bi Bog mogao poslati na zemlju svoga Sina. Ti si to jučer rekao: „Povjerovat će samo oni koji su uvjereni u neizmjernu Božju dobrotu.“ Izrael vjeruje više u Božju strogost nego u njegovu dobrotu

»To je čovjek u kojemu su sve najljepše ljudske kreposti, čovjek koji u sebi ujedinjuje sva svojstva razumnosti, mudrosti, milosti, za koje smatramo da su bile u Adamu, a neki ovim svojstvima pridodaju i to da nećeš umrijeti. Ti znaš da već kruže glasine o tome da Ivan Krstitelj nije umro, nego da je samo od anđela prenesen drugdje, a Herod, i još više Herodijada, kako se ne bi reklo da su pobijeđeni od Boga, da su ubili nekog roba, pa uklonivši njegovu glavu, da su kao lešinu Krstitelja pokazali osakaćeno tijelo roba. Toliko toga priča narod! Poradi toga mnogi smatraju da bi Sin Čovječji bio Jeremija, ili Ilija, ili neki od Proroka, pa i sam Krstitelj, u kome je bila milost i mudrost, a nazivao se je Pretečom Krista. Krista: Pomazanika Božjega. Sin Čovječji: veliki čovjek rođen od čovjeka. Mnogi ne mogu dopustiti, ili ne žele dopustiti, da bi Bog mogao poslati na zemlju svoga Sina. Ti si to jučer rekao: „Povjerovat će samo oni koji su uvjereni u neizmjernu Božju dobrotu.“ Izrael vjeruje više u Božju strogost nego u njegovu dobrotu …« kaže još Bartolomej.

»Ti si Krist, Sin živoga Boga«, poviče Petar pokleknuvši s rukama uzdignutim prema gore, prema Isusu koji ga gleda licem koje je samo svjetlo i koji se saginje da ga podigne i zagrli, govoreći:

»Da. Osjećaju se doista toliko nedostojnima te smatraju nemogućim da je Bog tako dobar te bi poslao svoju Riječ da ih spasi. Zapreka njihovu vjerovanju je u srozanom stanju njihove duše«, potvrđuje Revnitelj. Pa nadoda: »Ti kažeš da si Sin Čovječji. Doista u Tebi je sva milost i mudrost kao čovjeka. I ja mislim da onaj koji bi se bio rodio od Adama u milosti, da bi Ti bio sličan u ljepoti i razumnosti i u svakom drugom daru. A u Tebi sjaji Bog svojom moći. Ali tko to može vjerovati među onima koji se smatraju bogovima i Boga mjere po sebi, u svojoj neizmjernoj oholosti? Oni, okrutnici, mrzitelji, grabežljivci, nečisti, sigurno ne mogu misliti da bi Bog iskazao svoju milinu tako da bi dao samoga Sebe da bi ih otkupio, svoju ljubav da bi ih spasio, svoju velikodušnost da bi se predao na milost i nemilost čovjeku, svoju čistoću da bi se žrtvovao za nas. To ne mogu nikako oni koji su tako neumoljivi i sitničavi kada traže da se kazne grijesi.«

»A vi, što vi kažete, tko sam Ja? Recite zbilja onako kako mislite sami, ne vodeći računa ni o mojim riječima ni o riječima onih drugih. Kada biste me morali suditi, što biste rekli da sam Ja?«

Ti si povjerovao od prvoga časa kada si me vidio, i tvoja vjera nikad nije bila prodrmana. Zato sam te nazvao Kefa. I zato ću Ja na tebi, stijeni, sagraditi svoju Crkvu i vrata je paklena neće nadvladati

»Ti si Krist, Sin živoga Boga«, poviče Petar pokleknuvši s rukama uzdignutim prema gore, prema Isusu koji ga gleda licem koje je samo svjetlo i koji se saginje da ga podigne i zagrli, govoreći:

»Blago tebi, Šimune, sine Jonin! Jer ti to nisu otkrili tijelo ni krv, nego Otac moj koji je na Nebesima. Od prvoga dana kako si k Meni došao postavio si sebi ovo pitanje pa budući da si bio jednostavan i pošten, znao si shvatiti i prihvatiti odgovor koji ti je dolazio s Nebesa. Ti nisi bio vidio nadnaravne objave kao tvoj brat i Ivan i Jakov. Ti nisi poznavao moju svetost sina, radnika, građanina kao Juda i Jakov, moja braća. Ti nisi primio čudo niti si vidio da ga Ja činim, niti sam ti dao znak moći kako sam to učinio i kako su vidjeli Filip, Natanael, Šimun Kananejac, Toma, Juda. Ti nisi bio podvrgnut mojem htijenju kao Levi carinik. Pa ipak ti si uskliknuo: „On je Krist!“ Ti si povjerovao od prvoga časa kada si me vidio, i tvoja vjera nikad nije bila prodrmana. Zato sam te nazvao Kefa. I zato ću Ja na tebi, stijeni, sagraditi svoju Crkvu i vrata je paklena neće nadvladati. Tebi ću dati ključeve Kraljevstva Nebeskoga. I štogod svežeš na zemlji, bit će svezano i na Nebesima. O čovječe vjerni i razboriti, komu sam mogao iskušati srce. I štogod razriješiš na zemlji bit će razriješeno i na Nebesima. I ovdje, od ovoga časa, ti si glavar, koga treba slušati i poštivati kao drugoga Mene. I takvim ga proglašujem pred svima vama.«

Ono nešto malo od staroga Šimuna – ribara iz Betsaide koji se na prvu bratovu vijest nasmijao i rekao: »Eh, upravo se tebi ukazao Mesija! … «nevjernika i podsmjehivača – ono, dakle, malo od staroga Šimuna mrvi se pod ovim plačem

Da je Isus pritisnuo Petra tučom ukora, Petrov plač ne bi bio toliko glasan. Plače sav potresen od jecaja, s obrazom na prsima Isusovim. Plač se taj može usporediti samo s onim neutješnim plačem u boli zbog zatajenja Isusa. Ovaj se sadašnji plač sastoji od tisuću poniznih i dobrih osjećaja… Ono nešto malo od staroga Šimuna – ribara iz Betsaide koji se na prvu bratovu vijest nasmijao i rekao: »Eh, upravo se tebi ukazao Mesija! … «nevjernika i podsmjehivača – ono, dakle, malo od staroga Šimuna mrvi se pod ovim plačem da bi se sve jasnije pojavljivao pod tankom korom njegova čovještva; Petar, Vrhovni Svećenik Crkve Kristove.

Kada podigne pogled, bojažljiv, smeten, ne zna što bi učinio da rekne sve, da obeća sve, da se ojača sav u novoj službi: stavi svoje kratke i mišićave ruke oko Isusova vrata kako bi ga prisilio da se prigne te da ga poljubi, miješajući svoju kosu, svoju bradu, pomalo kuštravu i prosijedu, s Isusovom mekanom i zlaćanom kosom i bradom. Pa gledajući ga smjernim, ljubaznim i molećivim pogledom, očima velikim, sjajnim i crvenim od prolivenih suza, držeći u svojim žuljavim, širokim, zdepastim rukama asketsko lice Učiteljevo nagnuto nad njegovim, kao da je to posuda s koje teče životni sok… te pije, pije, pije slatkoću i milost, sigurnost i snagu, od onog lica, od onih očiju, od onog osmijeha…

Ali vi za sada ne govorite nikomu tko je Krist, u potpunoj istini onoga što znate. Pustite neka Bog govori srcima kao što govori vašem

Otkinu se konačno, nastavljajući put prema Cezareji Filipovoj, pa Isus reče svima: »Petar je rekao istinu. Mnogi je naslućuju, vi je znate. Ali vi za sada ne govorite nikomu tko je Krist, u potpunoj istini onoga što znate. Pustite neka Bog govori srcima kao što govori vašem. Uistinu kažem vam da oni koji na moje ili vaše tvrdnje pridodaju savršenu vjeru i savršenu ljubav, doći će dotle da saznaju pravo značenje riječi ‘lsus Krist, Riječ, Sin čovječji i Sin Božji’.«

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Spjev o Bogočovjeku”.

mv; lm