Foto: Shutterstock
O ovoj temi postoji ogroman broj predrasuda i neznanja
Mi se u Hrvatskoj nalazimo u vrlo specifičnoj situaciji. Većina Hrvata su katolici i mnogi od njih nisu imali nikakav izravan kontakt s drugim kršćanskim denominacijama. Usudio bih se konstatirati kako postoji ogroman broj predrasuda i neznanja o toj temi. U današnje vrijeme elektronskih medija mnogi katolici vole o svojoj vjeri čitati na internetskim stranicama. Posebno su aktualni razni blogovi. To je postao prostor susreta. No, tu je nastala nova situacija. Naime, na Internetu su jako zastupljene druge kršćanske denominacije i prosječan katolik ne zna kako se prema njima odnositi, kako s njima komunicirati, te na koji način prihvatiti pročitano. Jednako tako, mnogi Hrvati danas putuju po svijetu ili odlaze na privremeni rad u inozemstvo gdje se susreću s drugom braćom kršćanima. Također, danas se nudi mnoštvo knjiga i glazbe raznih kršćanskih denominacija. Mnogim katolicima postalo je gotovo nemoguće ignorirati postojanje drugih i drugačijih i imaju potrebu jasnih smjernica za uspostavljanje odnosa koji će zaista biti po evanđelju.
Osobno sam se s drugim kršćanima najprije susreo preko knjiga. Zatim sam otišao na privremeni rad u zapadnu Europu gdje sam imao izravne kontakte s raznim protestantskim denominacijama. Čitavo sam to vrijeme bio u kontaktu s jednim vrlo dragim župnikom kojemu sam o svemu govorio jer sam htio ostati pravovjeran. On me je uvijek upozoravao na to kako jedino Katolička crkva ima puninu vjere i kako trebam biti jako oprezan u komunikaciji s ostalima da me ne bi odveli na stranputicu. Mislim da moja katolička uvjerenja ni u jednom trenutku mojeg života nisu došla u pitanje i s te strane zaista nikad nisam imao nikakvih problema. No, htio sam upoznati i druge denominacije. Imao sam različita vrlo pozitivna iskustva, dok su neka bila manje pozitivna.
Ugodno me je iznenadilo njihovo međusobno poznavanje…
Jednom sam susreo svog prijatelja župnika te mu rekao kako sam imao dobra iskustva s jednom protestantskom karizmatskom crkvom. Bio je zbog toga žalostan. No, rekao sam mu da sam ih uspio nagovoriti na vrlo zanimljivu stvar. Govorio sam im o punini vjere koju mi katolici imamo i oni su odlučili prihvatiti izazov. Odlučili su otići u neku katoličku župu koju im ja predložim i koja će ih htjeti primiti, provesti barem dva tjedna zajedno s župljanima te vidjeti i osjetiti tu puninu o kojoj sam im govorio. Budući da me je on sâm posredno nadahnuo na to, pitao sam ga kad ih može primiti. On je odjednom zašutio. Nakon nekog vremena rekao sam mu: „Ako imaš nekog važnijeg posla od dovođenja kršćana do punine, predloži mi neku drugu župu”. On je i dalje šutio. Još danas šuti o ekumenizmu.
Ugodno me je iznenadilo njihovo međusobno poznavanje unatoč veličini crkvene zajednice koja je veća od nekih naših gradskih župa. Na kraju njihova bogoslužja svima se poimence čestitaju rođendani, nabrajaju oni koji su trenutno u bolnici kako bi ih ostali mogli obići, poimence oni koji trebaju posao ili neku drugu pomoć… Njihovo pjevanje i slavljenje neusporedivo je `srčanije’ od većine onih koje sam vidio u našim crkvama. Svi pjevaju i to pjevaju srcem i ne ograničavaju se na jednu kiticu na početku bogoslužja. Također imaju poseban odnos prema Bibliji. Naravno da mi je itekako nedostajala euharistija i neke druge naše katoličke specifičnosti – no ipak sam u druženju s njima bio duhovno obogaćen. Čini mi se kako je Isus rekao da njegove učenike neće prepoznati isključivo po tome imaju li puninu vjere zapisanu negdje u nekakvim dokumentima, već i po tome hoće li se međusobno ljubiti onako kako nas je On ljubio.
Autor: Josip Lončar
