Foto: Shutterstock
Od najranijih dana Crkva je tražila od vjernika da mole 150 Davidovih psalama. Taj se je običaj zadržao kod svećenika, koji svakodnevno mole psalme. Ali nikomu nije lako zapamtiti svih 150 psalama, a prije izuma tiska nije bilo lako doći do knjige. Zato su neke važne knjige, poput Biblije, morale biti na uzici, poput telefonskog imenika; inače bi ih ljudi odnijeli sa sobom. Tako je i nastala glupa izmišljotina da Crkva nije dozvolila nikomu čitati Bibliju i da ju je zato svezala lancem. A zapravo je zato i bila svezana da bi ju ljudi mogli čitati. Telefonski imenik se također vezuje, a u njega se zaviruje više nego u bilo koju drugu knjigu suvremene civilizacije.
Vjernici koji nisu mogli čitati sto i pedeset psalama, imali su želju moliti što drugo umjesto toga. Stoga su počeli moli sto pedeset puta Zdravo Marijo. Razdvojili su tih sto pedeset Zdravo Marijo u petnaest desetica, dakle petnaest puta deset Zdravo Marijo, na način moljenja istočnog akatista. Svaka se je desetica izgovarala razmatrajući pojedini dio života našeg Gospodina. Da bi se desetice međusobno razdvojile, svaka je počinjala molitvom Oče naš, a na kraju se je molila doksologija (pohvala) Presvetomu Trojstvu. Sveti Dominik, koji je umro 1221., primio je od Blažene Djevice Marije nalog da govori o toj pobožnosti i raširi ju na spasenje duša, na pobjedu nad zlom i na procvat svete majke Crkve te je tako nastala Krunica (Ružarij) kakvu danas poznajemo.
Gotovo sve što se moli u Krunici može se pronaći u Svetom pismu
Svetopisamska molitva
Gotovo sve što se moli u Krunici, poput događaja iz života našeg Spasitelja, o kojima se razmišlja dok se moli Krunica, može se pronaći u Svetom pismu. Prvi dio molitve Zdravo Marijo ni nije ništa drugo doli anđelove riječi Mariji, a drugi dio Elizabetine riječi Mariji kad ju je pohodila. Iznimka je samo završni dio Zdravo Marijo: „Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike sada i na času smrti naše. Amen.“ Taj dio nije bio sastavan dio molitve sve do srednjeg vijeka. Budući da govori o dva najvažnija trenutka u životu: „sada i na času smrti naše“, sugerira spontani zaziv ljudi u velikoj nesreći. Kuga poznata kao crna smrt, koja je poharala cijelu Europu i uništila jednu trećinu njezina stanovništva, potaknula je vjernike da zavape Majci Gospodina našega da ih zaštiti u trenutku kad je sadašnji trenutak i trenutak smrt bio gotovo jedan te isti.
Više nema crne smrti. Ali danas hara svijetom crvena smrt komunizma. U skladu s duhom dodavanja nečega na tu molitvu kad se zlo intenzivira, zanimljivo mi je što je, kad se je Blažena Majka pojavila u Fátimi 1917. godine zbog velika pada morala i pojave bezbožnosti, zatražila da nakon „Slava Ocu, Sinu i Duhu Svetomu“ dodamo: „O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenoga ognja, dovedi u raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe.“
Ponavljanje i ljubav
Činjenica je da u Krunici ima mnogo ponavljanja, jer se stalno moli Oče naš i Zdravo Marijo, ali ona nije monotona. To me podsjeća na ženu koja mi je prišla jedne večeri nakon predavanja. Rekla mi je: „Nikada ne bih mogla biti katolkinja. Vi stalno u Krunici ponavljate iste riječi, a nitko tko se toliko ponavlja ne može biti iskren. Nikada ne vjerujem nekomu tko ponavlja svoje riječi, a sigurno niti Bog.“ Upitao sam ju tko je muškarac koji je s njom. Odgovorila mi je da je to njezin zaručnik. Pitao sam ju dalje: „Voli li vas?“ „Jasno da me voli!“ „A kako to znate?“ „Rekao mi je.“ „Što je rekao?“ „Rekao je: ‘Volim te.’“ „Kad vam je to rekao posljednji put?“ „Prije otprilike jedan sat.“ „Je li vam to rekao i prije?“ „Da, prošle noći.“ „Što je točno rekao?“ „Volim te.“ „A prije toga?“ „Govori mi to svake večeri.“ Rekao sam joj: „Ne vjerujte mu. On se ponavlja, nije iskren.“
Kada molimo Krunicu, govorimo Bogu, Presvetomu Trojstvu, utjelovljenomu Spasitelju, Blaženoj Majci: „Volim te, volim te, volim te.“ Svaki put to znači nešto drugo…
Predivna je istina to da nema ponavljanja u riječima „volim te“. Zato što se one izgovaraju u novom vremenskom trenutku, u drugoj točci u svemiru, riječi nemaju isto značenje koje su imale u nekom drugom prostoru i vremenu. Majka kaže sinu: „Ti si dobar dječak.“ Možda je to već rekla tisuću puta prije toga, ali svaki put to znači nešto novo. Cijela se osobnost obnavlja u novom trenutku, budući da nova povijesna okolnost poziva na novo iskazivanje ljubavi. Ljubav nije jednolična u uniformnosti svojeg izraza. Um je beskonačan varijabla u svojem jeziku, ali srce nije. Srce muškarca, pred licem žene koju voli, previše je siromašno da bi moglo iskazati beskonačnost svojih osjećaja kojom drugom riječi. Stoga srce koristi samo jednu jedinu frazu: „Volim te“, i stalno ju iznova izgovara, ali nikada ne ponavlja. To je jedina stvarna novost u svemiru.
To je ono što činimo kada molimo Krunicu, govorimo Bogu, Presvetomu Trojstvu, utjelovljenomu Spasitelju, Blaženoj Majci: „Volim te, volim te, volim te.“ Svaki put to znači nešto drugo, jer u svakoj desetici naš razum prelazi na novo iskazivanje ljubavi prema Spasitelju. Naprimjer, od otajstva njegove ljubavi koja je htjela da bude jedan od nas po svojem utjelovljenju, do otajstva ljubavi kad je trpio za nas, pa do otajstva njegove ljubavi kad nas zagovara pred Nebeskim Ocem. A tko bi mogao zaboraviti da je naš Gospodin u trenutku svoje najveće patnje ponovio tri puta u jednom satu istu molitvu?
Nemoguće je koncentrirati se dok smo zabrinuti. Misli tada lete brzinom od sto kilometara na sat, tisuću i jedna slika prolazi glavom i dok smo tako zabrinuti, duhovnost se čini nedostižna. Krunica je najbolja terapija za te duše
Molitva za sve ljude
Ljepota je Krunice u tome što to nije samo govorna molitva. To je također i umna molitva. U njoj se nekada može čuti dramatična prezentacija u kojoj, dok ljudski glas govori, u pozadini svira prekrasna glazba, dajući snagu i dostojanstvo izgovorenim riječima. Krunica je poput toga. Dok se izgovara molitva, srce ne čuje molitvu, već meditira o Kristovu životu stalno ispočetka, proživljavajući u njemu svoj vlastiti život i svoje vlastite potrebe. Često dok razgovaramo s ljudima, naše su misli negdje drugdje. Ali u Krunici ne samo da govorimo molitvu, već o njoj i mislimo. Betlehem, Galileja, Nazaret, Jeruzalem, Golgota, Kalvarija, Maslinsko brdo, Nebo – sve se ta mjesta nižu u našoj mašti dok naša usta mole. Vitraji u crkvi pozivaju naše oči da se zaustave na mislima o Bogu. Krunica poziva naše prste, naše usne i naša srca na veliku molitvenu simfoniju i stoga je to najveća molitva koju je čovjek ikada sastavio. Krunica ima posebnu važnost za mnoge ljude – za zabrinute, za intelektualce i neuke, za bolesnike.
Zabrinuti. Briga je potreba za skladom između uma i tijela. Zabrinuti ljudi uvijek previše zaposle svoj um, a premalo svoje ruke. Bog je htio da ono što imamo na umu pokrene naše djelovanje. „Riječ je tijelom postala“ – to je tajna sretna života. Ali kad se nađemo u tjeskobi, tisuću i jedna misao ne nalazi mir ni utjehu i čini se da nema izlaza. Da bi prevladali taj mentalni kaos, psihijatri su poučavali vojnike koji su patili od ratnih trauma kako plesti i baviti se ručnim radom, tako da je energija potisnuta u njihovu umu mogla proteći kroz njihove prste zauzete radom.
To zbilja pomaže, ali samo je dio liječenja. Brige i tjeskoba ne mogu se nadići samo zapošljavanjem svojih ruku. Nužno je i uspostaviti kontakt s novim izvorom božanske energije te razviti vjeru i povjerenje u osobu čija je bit ljubav. Ako zabrinute osobe upoznaju ljubav Dobrog Pastira, koji se brine za izgubljenu ovcu, spoznat će novu vrstu ljubavi, a sve će njihove brige i tjeskobe nestati. No to nije lako postići.
Nemoguće je koncentrirati se dok smo zabrinuti. Misli tada lete brzinom od sto kilometara na sat, tisuću i jedna slika prolazi glavom i dok smo tako zabrinuti, duhovnost se čini nedostižna. Krunica je najbolja terapija za te uznemirene, nesretne, uplašene i frustrirane duše, napose zato što ona uključuje simultanu uporabu triju sila: tjelesne, vokalne i duhovne, i to tim redom. Prsti, prebirući zrnca, podsjećaju nas da su ta mala zrna predviđena za molitvu. To je tjelesni poticaj na molitvu. Usne se pomiču usklađeno s prstima. To je drugi, vokalni poticaj na molitvu. Crkva, mudar psiholog, traži da se usne pomiču dok se moli Krunicu, jer Crkva zna da je vanjski ritam tijela važan za uspostavu ritma duše. Ako se prsti i usne uskladili ritam, onda će se ubrzo uspostaviti duhovni ritam i molitva će spontano poteći iz srca.
Zrnca nam pomažu da se koncentriramo. Oni su poput startera motora – nakon nekoliko bučnih zvukova i crnog dima duša se ubrzo pokreće. Svaki zrakoplov mora poletjeti s piste. Oni što je pista za zrakoplov, to su zrnca krunice za molitvu – fizički pokretač za duhovno raspoloženje. Ritam i slatka monotonost dovode do tjelesnog smirenja i tišine te vode naše afekte da se usmjere na Boga. Tjelesno i mentalno surađuju ako im damo mogućnost. Jači umovi mogu djelovati iznutra prema van, ali zabrinuti umovi moraju djelovati izvana prema unutra. S duhovnim vodstvom duša vodi tijelo, no kod većine ljudi tijelo mora voditi dušu. Malo-pomalo zabrinuti, moleći Krunicu, primjećuju da su se njihove brige rasplinule i potpuno nestale. Nijedan zdrav razum nikada nije bio nadvladan brigama ako je vjerno molio Krunicu. Čudili biste se kako možete izići iz svojih briga, zrno po zrno, i naći se u zagrljaju sa samim Srcem Ljubavi.
Jednostavni ljudi često mole bolje od učenih, ne zato što bi intelekt bio zapreka za molitvu, već zato što znanje rađa ohološću i tako razara duh molitve
Intelektualci i neuki. Duhovna korist koju nam daje Krunica proizlazi iz dvaju čimbenika: prvi, shvaćanje da se u Isusovu životu nalaze radosti, žalosti i slava; drugi, žar i ljubav s kojom se moli. Budući da je Krunica i mentalna i vokalna molitva, u njoj se mogu naći intelektualni divovi, ali i ptičice mogu piti pokraj njih.
Događa se da jednostavni ljudi često mole bolje od učenih, ne zato što bi intelekt bio zapreka za molitvu, već zato što znanje rađa ohološću i tako razara duh molitve. Svatko ljubi u skladu sa svojim znanjem, jer su mudrost i ljubav u Trojstvu izjednačene. Ali muževi koji znaju da imaju dobre žene, ne vole ih uvijek u skladu s tim znanjem, a tako ni filozof ne moli uvijek onako kako bi trebao, pa njegovo znanje postaje sterilno.
Krunica je pravi test vjere. Ono što je euharistija među sakramentima, to je Krunica među sakramentalnima – otajstvo i ispit vjere – na kojem se duša ocjenjuje u svojoj poniznosti. Kršćanina određuje to koliko je voljan tražiti božansko u Djetetu u jaslama, slijediti Krista u prilikama kruha i vina na oltaru te meditirati i moliti prebirući zrnca krunice.
Što više poniremo u poniznost, naša vjera je sve dublja. Blažena Majka zahvaljuje Božanskom Sinu jer je pogledao na njezinu neznatnost. Svijet polazi od onoga što je veliko, a duh od onoga što je maleno, neznatno, nevažno. Vjera malenih može nadmašiti vjeru učenih, jer intelektualci često ignoriraju pobožnost malenih, kao što su medaljice, hodočašća, kipovi i Krunica. Kao što i bogati snobovi gledaju s prijezirom na siromašne, tako se i inteligencija, u svojoj profinjenosti, ruga malenima. Jedan od zadnjih čini našeg Gospodina bilo je pranje nogu njegovim učenicima, nakon čega im je rekao da se samo iz takve poniznosti rađa veličina.
Što se tiče ljubavi, u njoj nema razlike između intelektualca i neuka. Ona se pokazuje istim znakovima privrženosti i istim simbolima poput čuvanja cvijeta, spremanja rupčića ili papirića s tajnovitom porukom. Ljubav je jedina snaga na svijetu koja sve izjednačava; sve razlike nestaju u velikoj demokraciji ljubavi. Jedino kad se zaljube, ljudi počinju djelovati drukčije. Tada pokazuju male znakove pažnje koji čine da ljubav raste.
Ali ako su i jednostavna i intelektualna ljubav obje ljudske na isti način, one trebaju na isti način voljeti Boga i božanski red. Obrazovan čovjek može bolje objasniti ljubav nego neobrazovan, ali ne može ju više iskusiti. Teolog može znati više o Kristovu božanstvu, ali ne mora ga nužno i više zaživjeti negoli običan čovjek. Kao što po jednostavnu činu ljubavi mudrac može razumjeti ljubav, tako po jednostavnu činu pobožnosti učen čovjek spoznaje Boga. Krunica je mjesto na kojem se sastaju učeni i neučeni, mjesto na kojem jednostavna ljubav prerasta u znanje i na kojem učen um raste u ljubavi. Kao što je Maeterlinck rekao: „Mislilac nastavlja misliti pravilno jedino ako ne izgubi povezanost s onima koji uopće ne misle!“
Kao što povećalo lovi i skuplja raspršene sunčeve zrake, tako Krunica skuplja zajedno raspršene misli u životu bolesnika
Bolesnici. Treća skupina koja se može okoristiti Krunicom jesu bolesnici. Kada nastupi groznica i tijelo zaboli, um više ne može čitati. U tom stanju jedva da se više može govoriti, ali u srcu ima puno toga što bi se htjelo reći. Budući da napamet ne znamo previše molitava, a njihovo ponavljanje postane brzo zamorno u bolesti, dobro što bolesnici imaju oblik molitve u kojoj su riječi usredotočene ili usmjerene na meditaciju. Kao što povećalo lovi i skuplja raspršene sunčeve zrake, tako Krunica skuplja zajedno raspršene misli u životu bolesnika, spajajući ih sa sjajnim i gorućim svjetlom Božanske Ljubavi.
Kad je osoba zdrava, njezine oči uglavnom su usmjerene prema zemlji. No kada leži na leđima, oči su mu uprte u nebo. Možda bi bilo bolje reći da nebo gleda u njega. U takvim trenutcima, kada groznica, agonija i bol otežavaju molitvu, nagnuće da molimo dolazi samo od držanja krunice u ruci – i to je izvanredno, ili pak iz držanja križa koji se na njoj nalazi. One molitve koje znamo napamet srce može uvijek moliti i tako izvršavamo nalog iz Svetog pisma da „molimo bez prestanka“. Ratni zarobljenici u Drugome svjetskom ratu pričali su mi kako je krunica ljudima pomogla moliti, gotovo bez prestanka, u danima prije njihove smrti. U takvim su trenutcima najdraža Žalosna otajstva, jer razmatranjem muke našeg Gospodina na križu ljudi bivaju nadahnuti da pridruže svoje patnje njegovima, da bi tako, dijeleći njegov križ, mogli zadobiti udioništvo i u njegovu uskrsnuću.
Mladi ljudi, koju su stradali u nesreći i bili na rubu smrti, čudesno su ozdravili, majka je uslijed teška poroda spašena s djetetom, alkoholičari su se oslobodili svoje ovisnosti, bračni parovi bez djece blagoslovljeni su djecom…
Neopisiva snaga
Krunica je knjiga za slijepe, u kojoj duše vide i proživljavaju najveću dramu ljubavi koju je svijet ikada vidio; to je knjiga malenih, koja ih uvodi u tajne i znanja važnija od sveg obrazovanja; to je knjiga starih, čije oči više ne gledaju sjenu ovog svijeta, već traže onostrano. Snaga je Krunice neopisiva. Spomenut ću neke konkretne slučajeve za koje znam. Mladi ljudi, koju su stradali u nesreći i bili na rubu smrti, čudesno su ozdravili, majka je uslijed teška poroda spašena s djetetom, alkoholičari su se oslobodili svoje ovisnosti, izgubljeni životi postali su duhovni, otpadnici su se vratili vjeri, bračni parovi bez djece blagoslovljeni su djecom, vojnici su ostali živi u bitci, pobijeđene su duševne bolesti, pogani su se obratili… Znam za Židova koji se je u Prvome svjetskom ratu sklonio u rupu od granate na Zapadnoj bojišnici s još četiri australska vojnika. Granate su padale na sve strane. Uzeo je krunicu iz ruku jednoga od njih i počeo moliti. Toliko puta ju je već čuo da ju je i sam znao napamet. Na kraju prve desetice osjetio je poriv da iziđe iz jame. Puzao je kroz blato i prljavštinu i prešao u drugu rupu. U tom je trenutku granata pala u onu prvu, u kojoj je do maloprije ležao. Još se je četiri puta ponovila ista stvar! Svaki put je bio upozoren i svaki put mu je život spašen. Obećao je da će posvetiti život Gospodinu i njegovoj Majci ako bude spašen. Nakon rata uslijedile su nove patnje za njega. Obitelj mu je stradala od Hitlera, ali on se je držao svojeg obećanja. Nedavno sam ga krstio i taj se hrabri vojnik sada pripravlja za studij teologije i želi biti svećenik.
Svi se slobodni trenutci u životu mogu posvetiti zahvaljujući Krunici. Dok idemo ulicom, prebiremo krunicu u ruci ili skriveno u džepu. Dok se vozimo autom, male čvoruge ispod volana mogu nam poslužiti za brojenje umjesto krunice. Dok čekamo da nas usluže u restauraciji, ili čekamo vlak, ili na red u trgovini, ili kad ne znamo što bismo sa sobom, ili nam neki razgovor ili predavanje dosadi – svi ti trenutci mogu se posvetiti i u njima možemo zadobiti unutarnji mir zahvaljujući molitvi koju možemo moliti u svakom trenutku i u svim okolnostima. Ako želite koga obratiti i upoznati ga s Gospodinom i njegovim mističnim tijelom – Crkvom, naučite ga moliti Krunicu. Dogodit će se jedna od dviju mogućih stvari. Ili će ju prestati moliti – ili će dobiti dar vjere!
Ako želite saznati kako ispravno moliti krunicu, kako u nju unijeti svoj svagdašnji život i izmoliti brojne milosti, u tom vam može pomoći knjiga Krunica – kako djelotvorno moliti krunicu Josipa Lončara. Više o knjizi saznajte OVDJE.
Autor: mons. Fulton Sheen (The Catholic Gentleman; Book.hr)
Prijevod Josip Sinjeri
