Foto: Pixabay
Uvijek sam se pitala kako neki ljudi, praktični vjernici, dok mole, jasno čuju u srcu Boga i Njegov govor ili poticaje, kao da je pored njih i s njima pije kavu
A što jest najbolje, zaista i je pored njih i vjerojatno pije kavu s njima. Onako kako to rade najbolji prijatelji dok sjede na kavi. I znalo mi je biti krivo, jer i ja tako želim moći pričati s Bogom. Čak sam Ga i ja pozvala na kavu, doslovce sam znala staviti još jednu šalicu kave pored svoje. Trudila sam se iz sve snage da Ga čujem kada molim, osluškivala sam, ali ništa… tajac… Moguće da je i zato tako bilo što sam previše pričala ja, a premalo On, nije možda mogao doći do riječi od mojih riječi, ali još gore, od mojih misli, koje su se samo nizale, nizale i nizale…
Ma čak i kada sam šutjela i osluškivala, opet nisam čula Božji govor ili ga možda nisam uspjela prepoznati.
Moje srce je godinama puno raznih sjećanja, negativnosti, rana, gorčine, nepraštanja, svega čime su me drugi obilježili, ali i ja samu sebe kroz grijehe. Bog se nije imao niti gdje smjestiti u takvo srce, nisam mu ostavila mjesta. Nije moguće Ga takvog srca čuti. Prvo sam se morala očistiti. Niti Sveto Pismo mi nije baš bilo jača strana i moje svakodnevno štivo, a tamo o Bogu sve piše, to znam.
Shvatila sam da nigdje neću moći, niti jedan korak naprijed više u životu napraviti bez Boga na prvom mjestu u svom srcu.
Želim biti sretna, u Miru i punini Radosti, već ovdje na zemlji, a ne životariti. Odlučila sam krenuti zajedno s Isusom na taj put, vjerujući da će nam se odnos produbiti, da ću se u Njega zaljubiti i da ću onda moći početi s Njim razgovarati i živjeti kao s najboljim Prijateljem. Vjerovati Mu da mi može pomoći u tom ostvarenju.
„Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se!“ (Mt 7, 7 – 8)
Čula sam za Školu molitve i upisala se. Od prvog razmatranja riječi Božje u Školi započelo je moj čišćenje i moj put otvaranja srca Isusu u mojem životu – kroz suze, kroz bol, kroz nemire zloga i onda kroz pravi Mir, kroz češću Ispovijed i Pričest, kroz vraćanje povjerenja u Boga i vraćanje Radosti.
Čitanjem i razmatranjem tekstova sv. Pisma sama doma i slušajući Riječ Božju na sv. Misi počela sam osjećati Božju Prisutnost u srcu, ono se počelo oslobađati, ono raste i zacjeljuju rane. To je proces koji traje, ali daje plodove, Njegova Riječ je uistinu živa i djelotvorna. To je početak mojeg novog i živog odnosa s Bogom, svakim danom sve više osluškujem, vjerujem kako je Bog stalno sa mnom prisutan u molitvi, zovem Njegovog Duha Svetog da me prosvijetli i daje mi milost da mogu čuti Božji glas u srcu… Pomalo se to događa, najčešće kroz misli, ja prihvaćam te Riječi u mislima i molim za milost da mogu razlučivati od koga dolaze. Govorim i ja Bogu, zahvaljujem Mu za sve čime me prosvjetljuje i molim ga za svoje potrebe i nakane, ali po Volji Njegovoj. I onda mi tako malo pomalo razgovaramo.
Želim progledati i gledati sebe i svoju braću i sestre onako kako mene Gospodin gleda i ljubi. Vjerujem da se to polako već događa. Zato Mu hvala i slava!
“
Moje srce je godinama puno raznih sjećanja, negativnosti, rana, gorčine, nepraštanja, svega čime su me drugi obilježili, ali i ja samu sebe kroz grijehe. Bog se nije imao niti gdje smjestiti u takvo srce, nisam mu ostavila mjesta.
„
Shvatila sam da nigdje neću moći, niti jedan korak naprijed više u životu napraviti bez Boga na prvom mjestu u svom srcu.
… I onda mi tako malo pomalo razgovaramo.
Tekst je prvotno bio objavljen u našem časopisu Book, br. 85/siječanj 2017.
