Foto: Pixabay
Zbog neuspjeha i pogrešaka često se bojimo novih pokušaja. Taj strah nas paralizira čak i kad smo sigurni u ono što znamo. Ali strah nije od Boga i samo nas On može osloboditi od njega
Svjedoči Ana Tomaško
Znam, sâm naslov možda asocira na ljubavnu priču, ali zapravo se radi o Ljubavi koja me oslobodila – straha.
Još sam u srednjoj školi jako zavoljela latinski jezik, a ni grčki mi nije bio loš pa sam to odlučila studirati. Prije četiri godine sam na Filozofskom fakultetu upisala upravo ta dva jezika. Puno lektire, prevođenja, zadaća, ali snašla sam se… barem u prvom semestru. No kasnije nije bilo sve tako bajno. Naime, na latinskome predaje profesor kod kojeg je prolaznost jako mala. Nisam tome pridavala preveliku važnost, sve dok se nisam našla u jednoj od onih situacija za koje misliš da se događaju drugima. Pala sam ispit i produžila studiranje ne za jednu, nego za čak tri godine, jer je taj ispit uvjet za sve ostalo pa nisam mogla ništa upisati dok ga ne položim. Bila sam uporna, učila, išla na instrukcije, ponovno slušala predavanja, imala molitvenu podršku od prijatelja iz zajednice, ali nikako nije išlo. Već sam se počela pitati je li to uopće za mene. Nakon tri godine došla sam i do zadnje komisije, na kojoj sam taj ispit položila bez problema, ali ostalo je mučno iskustvo.
“
Pala sam ispit i produžila studiranje ne za jednu, nego za čak tri godine, jer je taj ispit uvjet za sve ostalo pa nisam mogla ništa upisati dok ga ne položim!
„
“
Počela sam sumnjati u svoje znanje, čak i onda kada je odgovor bio točan!
„
“
Toliko sam se borila s tim da se to počelo odražavati na moje zdravlje!
„
Zbog svih tih padova na ispitima, zbog saznanja da ću tog profesora imati još cijelu jednu godinu, zbog njegova ucjenjivanja već na prvome satu druge godine te zbog burnih reakcija na svaku našu i najmanju pogrešku – u mene se uvukao strah. Počela sam sumnjati u svoje znanje, čak i onda kada je odgovor bio točan. Nisam više željela slušati izjave poput: „Kolegice, posumnjat ću u vaše znanje, ili u svoju dobru volju što sam vas pustio” ili: „Nemojte me tjerati da vam već sada onemogućim pristup ispitu”. Moj se svijet počeo vrtjeti samo oko tog predmeta. Ujutro bih se budila misleći na latinski, zadnja misao prije spavanja bio je latinski, danju bih većinu vremena mislila o njemu, a ni noću nisam mirno spavala. To je značilo samo jedno: stavila sam latinski na prvo mjesto, a Boga sam „zaboravila”. Odluka o ostanku na tom fakultetu u meni se prelamala mjesecima. Toliko sam se borila s tim da se to počelo odražavati na moje zdravlje. Više to nisam mogla podnijeti ni fizički, ni psihički, ni emocionalno i morala sam odustati od fakulteta. Donijela sam tu odluku večer prije adventa, i već sam na prvoj zornici osjetila mir kakav sam već zaboravila da postoji. Međutim, moj se strah ubrzo još više pojačao: što će biti od mojeg života, što ću upisati, hoću li uopće upasti na nešto drugo? Napadale su me misli: da sam glupa, nesposobna; da svi moji vršnjaci već polako završavaju fakultet, a ja odustajem; četiri godine kao da sam protratila, uložila ih u nešto od čega na kraju nemam ništa, praktički kao da nisam radila ništa… Ali tu je nastupio Bog.
U prvome mjesecu ove godine sudjelovala sam na konferenciji „Eho” na kojoj smo, između ostalog, sudjelovali u radionici: svatko je trebao nacrtati neki znak koji ga najbolje opisuje. Imala sam sreću što sam vodila jednu grupu pa sam unaprijed znala što ćemo raditi. Razmišljala sam što da nacrtam: „Nešto moram smisliti! Hoću li smajlića? Ne, ne osjećam se baš sretno. Hoću li tužnića? Ne, ni to me ne opisuje…” A onda sam si rekla: „Nacrtat ću prazan krug, jer se osjećam prazno. Moje emocije su trenutno na nuli, i bit će to prazan krug, odlučila sam!”
“
„Nacrtat ću prazan krug, jer se osjećam prazno!’”
„
Prije te radionice slavila se sveta misa. Prvo čitanje: 1 Iv 4,11-18. Kada je bio pročitan zadnji redak, zastala sam i razmišljala o njemu do kraja mise. Bilo je to malo nezgodno jer je vlč. Dražen svako malo kazao: „Reci svom susjedu to i to”, „Prokomentiraj sa svojim susjedom to i to”, a moje su misli cijelo vrijeme počivale na istom retku. Tijekom toga promišljanja unutar moga praznog kruga otkrila mi se slika srca. Odmah sam osjetila kako ta ljubav ispunjava moju prazninu, kako ulijeva mir i u trenu izgoni strah koji se bio uvukao i gomilao se već duže vrijeme. Od tada se osjećam slobodno i sretno, pogotovo zato jer mi se evo već tri mjeseca svako toliko na raznim mjestima potvrdi upravo taj redak: „U ljubavi nema straha!” Vjerujem da to vrijedi u svakom području života.
Ne potičem vas da odustanete od fakulteta, dapače trudite se koliko god možete, ali ne zaboravite Boga staviti na prvo mjesto. Pa makar produžili školovanje za godinu, dvije, ili čak odustali. Prije ili kasnije bit će vam jasno zašto je to tako. Jer On za nas ima najbolji plan.
U iščekivanju ljetnih upisa, i u vjeri da u Ljubavi nema straha i da Bog ima najbolji plan za budućnost za svakoga od nas, želim vam Božji blagoslov.
P.S. Pretpostavljam da znate kakav sam znak nacrtala 😉
“
Od tada se osjećam slobodno i sretno, pogotovo zato jer mi se evo već tri mjeseca svako toliko na raznim mjestima potvrdi upravo taj redak: „U ljubavi nema straha!”
„
Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.
