Ostavši siroče bez oca, još je kao dječak bio primljen među konventualske učenike te je započeo svoje humanističke nauke. Kad mu je umrla i majka, Lovro u dobi od 14 godina napusti sjemenište svoga rodnog grada te pođe k stricu u Veneciju. Ondje se upoznao s kapucinima i stupio u njihov red.
Kako je bio veoma oštrouman, nadaren smislom za znanost, dao se svim žarom na proučavanje Biblije. U tom je postigao izvanredne uspjehe zahvaljujući osobito studiju starih biblijskih jezika. Hebrejski je tako dobro naučio da je svojim znanjem iznenađivao i same židovske rabine.
Lovro je u Veneciji bio zaređen za svećenika 18. veljače 1582. Povjerena mu je služba profesora teologije pa je tako mogao nastaviti omiljelim daljnjim proučavanjem bogoslovske znanosti ne zanemarujući pritom ni pastoralni rad, osobito propovijedanje. Za to je imao mnogo smisla i talenta. Kako si je svojim znanjem i krepošću brzo stekao velik ugled, počeli su mu povjeravati odgovorne službe. Postao je gvardijan, učitelj novaka, pa onda provincijal toskanske provincije. Tijekom dvije godine obavljao je u Rimu službu propovjednika za Židove, a onda je opet postao provincijal pa generalni definitor svoga reda.
Propješačio je cijelu Europu
1599. poslan je u Prag, a 1601. mnogo je pridonio pobjedi kršćanske vojske nad Turcima u Stolnome Biogradu u Ugarskoj. Vrativši se u Italiju, izabran je za kapucinskoga generala. Za vrijeme te službe tijekom tri je godine pješke obišao sve kapucinske provincije po Europi, otklanjajući posvuda zloupotrebe što se bijahu uvukle u red, brinući se za obnovu redovničkoga života i stege. Svojom je revnošću braću ispunjao udivljenjem, a i zanosom za redovničke ideale.
Ostatak svoga života Lovro je proveo kao izvanredan propovjednik koga su posvuda rado slušali. Mnogo je propovijedao, no znao je da za obranu vjere i obnovu kršćanskoga života to nije dostatno. Traži se više od propovijedanja. Zato je običavao govoriti: „Oružje kojim želimo braniti vjeru jest ovo: svet život njezinih propovjednika i učitelja te strpljivo podnesene muke i progonstva; srca se ne osvajaju mačem nego uvjerenjem.”
Neizmjerna ljubav prema Euharistiji i Majci Božjoj
Misu je znao u velikoj pobožnosti služiti i po nekoliko sati. Ljubav prema Mariji iskazivaše u misama što ih je služio njoj u čast, u molitvama i u vatrenim propovijedima. Kad je govorio o Mariji, iz njega je izbijala neka sveta vatra. Gospi u čast činio je subotom i uoči njezinih svetkovina velike pokore. Kao izraz svoje izvanredne marijanske pobožnosti ostavio je iza sebe jedno od svojih najljepših djela, svoj Mariale. To je bogata zbirka njegovih propovijedi o molitvi „Salve Regina”, o „Magnificatu”, „Zdravo Mariji” te raznih propovijedi za Gospine blagdane.
Izvor: Župa svetog Nikole biskupa, Jastrebarsko
Priredio Danijel Katanović; Book.hr
