Sveta Misa – najizvrsnija hrana i najizvrsniji lijek za našu dušu „Nekima od nas nedjeljna Sveta Misa nije ni izdaleka dovoljna – samo zato što smo iskusili koliko se dan započet Misom razlikuje od dana bez nje.“

Foto: Shutterstock

Mi kršćani možemo uživati Božju prisutnost i uživati u njoj na poseban način.

Ako smo rođeni odozgor, od Duha Svetoga, onda ne robujemo predvidljivosti (Iv 3,1-8). Osobno se ne držim nikakvih ustaljenih molitvenih shema, nego uvijek pokušavam pronaći ‘lijek’ ili ‘hranu’ koja mi je u određenom trenutku najpotrebnija. Tako postoji vrijeme u kojem čitam i razmatram Sveto pismo, vrijeme u kojem molim i razmatram krunicu, vrijeme u kojemu čitam neku duhovnu knjigu, vrijeme u kojima me oduševljavaju Psalmi, vrijeme u kojemu razmatram Isusovu muku, vrijeme u kojem ga slavim, blagoslivljam i zahvaljujem mu. Svako pojedino od tih razdoblja može trajati od nekoliko sati do više mjeseci. Ponekad činim više toga odjednom.

Za vrijeme Mise sudjelujemo u njegovoj žrtvi koja nas otkupljuje od grijeha, slabosti, bolesti, boli…

Uvijek nastojim pronaći molitveni način u kojem ću stvarno, iskustveno uživati Božju prisutnost. Pod riječi uživati podrazumijevam da se s Bogom uvijek osjećam dobro, prihvaćeno i voljeno. Naravno da ne osjećam uvijek radost, primjerice kad razmatram Isusovu muku, no i u takvim trenucima mogu reći da na neki način uživam jer znam da mu tada uzvraćam ljubav. Postoje i dani u kojima me Bog ne privlači ni na koji molitveni način. Te dane mogu iskoristiti tako da se s posebnom pažnjom usredotočim na činjenje nekog posebnog dobra. Čineći djela milosrđa, jednako uživam Božju prisutnost, osjećam da Isusu vraćam mali dio onoga što sam primio. Sve ovo što sam nabrojao događa se u svakoj Svetoj Misi. Svaka Sveta Misa sadrži sve te oblike pobožnosti i zato je Misa najizvrsnija hrana i najizvrsniji lijek za našu dušu. Zato ni dnevnu Svetu Misu ne propuštam, osim u iznimnim slučajevima.

Sveta Misa je susret s Bogom i prebivanje u njemu u punom smislu riječi. Za vrijeme Mise: hvalimo Boga, blagoslivljamo ga, slavimo ga, klanjamo mu se, ispovijedamo svoju vjeru, blagujemo ga, sjedinjujemo se s njime, prinosimo mu svoje potrebe i potrebe drugih, slušamo njegovu Riječ, učimo od njega. Za vrijeme Mise sudjelujemo u njegovoj žrtvi koja nas otkupljuje od grijeha, slabosti, bolesti, boli…

Sve se to stvarno događa tek kad smo u njemu!

 Kad primijetimo da više nemamo dovoljno snage za praštanje, podnošenje, davanje, da više nemamo dovoljno nutarnjeg mira, da smo izgubili radost…

Dakle, kad svoju svjesnost imamo na Bogu i na riječima koje slušamo i izgovaramo, tada smo u Bogu. Kad se nakon toga mislima vratimo u svijet, svojim svakidašnjim obvezama i brigama, milost je i dalje u nama, naš nutarnji čovjek i dalje ostaje svjestan Božje prisutnosti i zato i dalje ostajemo u Bogu sposobni živjeti natprirodnim božanskim životom. Kad primijetimo da više nemamo dovoljno snage za praštanje, podnošenje, davanje, da više nemamo dovoljno nutarnjeg mira, da smo izgubili radost – uđimo opet u Boga i provedimo dovoljno kvalitetnog vremena u njemu, ponovno se napunimo potrebnom milošću za život.

Nekima od nas nedjeljna Sveta Misa nije ni izdaleka dovoljna – samo zato što smo iskusili koliko se dan započet Misom razlikuje od dana bez nje.

(Ps 139,1-18, KKC 1265, Rim 8,5-12, KKC 368, KKC 94, KKC 157; KKC 1743)

Nastavak teksta možete pročitati u knjizi „Sveta Misa. Najvažnija stvar na svijetu“ autora Josipa Lončara,

glavnog urednika časopisa „Book“, koji možete kupiti na svim kioscima. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.