Sveta Helena ili Jelena, poznata i kao „Križarica”, koju zapadno kršćanstvo slavi spomendanom 18. kolovoza, a istočno blagdanom 21. svibnja, jedna je od velikih ženskih povijesnih i svetačkih likova ranoga kršćanstva. Premda ju se najčešće spominje kao majku cara Konstantina Velikoga (306. – 337.), koji je Milanskim ediktom 313. konačno zaustavio progon kršćana, Helenino mjesto uz kršćanskoj povijesti sasvim je posebno. U istočnim kršćanskim Crkvama ona se slavi jednim blagdanom zajedno sa sinom Konstantinom, i pri tom se oboje časte naslovom „sveti ravnoapostolni carevi Konstantin i njegova majka Helena”.
Seoska djevojka koja je postala caricom
Prema dostupnim povijesno-hagiografskim podatcima znamo da se je rodila kao Grkinja, latinskim imenom Flavia Iulia Helena Augusta oko 250. godine u gradu Drepani, u pokrajini Bitinije u Maloj Aziji (današnja Turska). Sveti Ambrozije navodi predaju da je bila obična pučanka, štoviše „stabularia” – brinula se za staju ili krčmu. Nije sasvim shvatljivo da bi djevojku takva položaja budući rimski car Konstancij Klor (293. – 306.) uzeo za ženu, ali to se dogodilo, premda se povjesničari i hagiografi ne slažu o zakonskoj formi njihova braka. Postavši carem 293., Konstancij napušta Helenu, a za ženu uzima Teodoru, pastorku svoga carskog suparnika Maksiminijana Herkula. Međutim, prije toga, oko godine 270. ili 273., Helena rađa budućega cara Konstantina. Do Konstancijeve smrti 306. Helena živi povučeno, a sa sinom Konstantinom se pridružuje Dioklecijanovu dvoru u Nikomediji. Mnogi su kršćanski mučenici podnijeli smrt u to vrijeme, posebno u tom gradu, što je zasigurno ostavilo traga na Heleni. Ostavši uz svoga sina Konstantina, među njima se razvio prisan odnos ljubavi i poštovanja, što će kasnije mnogo značiti za budućnost Helene, ali i kršćanske Crkve uopće. Konstantin je postao Augustusom – carem 306. godine te je svoju majku vratio u središte carskoga dvora, davši joj i carski naslov „augusta”. Štoviše, omogućio joj je pristup carskoj riznici te joj ime i lik dao utisnuti na kovani carski novac. Carica Helena je preminula oko 330. godine te je pokopana u vlastitom mauzoleju na Via Labicana izvan Rima. I danas se njezin sarkofag može vidjeti u Pio-Klementinskom vatikanskom muzeju. Drži se da je relikvija njezine lubanje u katedrali u Trieru u Njemačkoj. Njezin sin Konstantin je, u čast svoje majke, preimenovao grad Drepanum u Helenopolis, a vjeruje se da su i drugi Helenopolisi (u Palestini, Pontu i Lidiji) također dobili ime po njoj.
Sve što je dosad rečeno i izvučeno iz povijesti opisuje gotovo uobičajenu, pa i romantiziranu priču jednostavne seoske djevojke koja je postala caricom. Međutim, hagiografski podatci velikih imena, kao što su povjesničar Euzebij iz Cezareje te veliki crkveni oci sv. Jeronim i sv. Ambrozij, kao i čitava crkvena tradicija i liturgija, otkrivaju zapravo duhovnu kršćansku veličinu ove izuzetne i velike žene. Iz njezinih hagiografija iščitava se najprije njezina iskrena i duboka kršćanska vjera. Premda podrijetlom niska položaja, nije se društvenim uzdignućem na visoki položaj na carskom dvoru uzoholila. Naprotiv, svoj je moćni položaj iskoristila kao prava kršćanka da čini dobro. Rekli bismo danas: živjela je vjerno i zauzeto svoj laički apostolat u svijetu. Zapisano je kako je za vrijeme jednoga svog putovanja po Istoku činila mnoga dobra djela, pritekavši u pomoć siromasima svake vrste dijeleći novac i odjeću. Štoviše, oslobodila je i mnoge zatvorenike i osuđenike na prisilni rad u rudnicima. Svjedočila je svoju kršćansku vjeru u svakodnevnom životu, premda joj kao carici život nije mogao biti slobodan i opušten kao drugima. Tako je zabilježeno da je na crkvena bogoslužja dolazila skromno odjevena, miješavši se s običnim ljudima i ne tražeći u crkvi povlašteno mjesto. Često je k svome stolu pozivala siromahe te ih sama dvorila. Iz tih podataka vidimo da se iskrena i duboka vjera može živjeti uvijek i na svakom položaju i u svakoj prilici.
Kako je Helena uz pomoć čudesne Božje intervencije pronašla Kristov križ
Međutim, Helena je iskoristila moć i ugled svoga carskog položaja, ali opet za dobro kršćanske Crkve, koja se tek dizala iz katakombi tih prvih desetljeća nakon Milanskog edikta njezina sina. Za vrijeme svoga putovanja-hodočašća u Svetu zemlju između 326. i 328. godine, prema povjesničaru Euzebiju, Helena je potakla izgradnju bazilike Rođenja u Betlehemu, zatim Crkve „Eleona” na Maslinskoj Gori, odakle je prema Evanđelju Isus uzašao na nebo. Njezinoj zasluzi pripisuju se i izgradnja crkve na mjestu biblijskog događaja gorućeg grma na Sinaju i kapele sv. Helene u drevnom samostanu sv. Katarine na Sinaju. Helena će, međutim, ostati veliki svetački lik u cjelokupnoj povijesti kršćanstva po čudesnom pronalasku Kristova križa u Jeruzalemu.
Prema spisu sv. Ambrozija (O smrti Teodozija) i Euzebijevoj Crkvenoj povijesti Helena je na mjestu Kristova raspeća i pokopa tražila ostatke križa. Na tom mjestu je bio sagrađen poganski hram oko 130. godine, a zaslugom Helene i cara Konstantina hram je srušen te je započela izgradnja bazilike, koju danas poznajemo kao Bazilika sv. Groba ili prema istočnoj kršćanskoj tradiciji Bazilika Uskrsnuća. Nije bila lakovjerna, već štoviše oprezna i racionalna u svom pristupu ovakvom kapitalnom spomeniku i svetom mjestu kršćanske vjere, zasigurno razborito imajući na umu budućnost i povijest. Kako kažu spisi, Helena je otkrila tri križa te je provela čudesnu istragu u kojoj je dala presudno mjesto Božjem djelovanju. Naime, naredila je da se dovede žena bolesna na smrt i da ju se dotakne sa sva tri pronađena križa. Ozdravivši nakon dodira trećega križa, Helena je svečano taj križ proglasila pravim Kristovim križem. Konstantin je poduzeo da se na tom mjestu sagradi veličanstvena bazilika koja je i danas jedno od najsvetijih mjesta kršćanstva.
Carica majka je sa sobom u Rim donijela i djeliće relikvija križa i svetaca. Na mjestu njezine rezidencije i kapele u Rimu kasnije je podignuta današnja rimska bazilika Svetoga Križa u Jeruzalemu. Predaja navodi da je Helena dala donijeti zemlju s Golgote i prostrijeti na mjestu današnjih vatikanskih vrtova, gdje su za vrijeme cara Nerona brojni kršćani prolili svoju mučeničku krv.
Odmah po smrti u cijelom je kršćanstvu spontano štovana kao svetica. I veliki crkveni autoriteti to svjedoče. Sv. Euzebije o njoj veli da je „zbog svoga kršćanskog života vrijedna vječne uspomene”, a veliki sv. Ambrozije ju naziva „velikom ženom svete uspomene”. I doista, kao žena, pučanka, pa carica, i nadasve kao kršćanka svoga vremena i prostora, kojoj je Krist bio jedini cilj i životni putokaz, ona i danas sjaji svojom veličinom i pobuđuje divljenje.
U svibnju 2017. sveta je Helena bila poticajem lijepog ekumenskog zajedništva između Katoličke i Grčke pravoslavne crkve. Dozvolom Svete Stolice veliki relikvijar s moćima sv. Helene, koji se čuva u venecijanskoj katedrali-bazilici sv. Marka, posebnim je zrakoplovom prenesen u Atenu, gdje su moći svečano i radosno dočekane. Iz atenske zračne luke relikvijar Helene, nekoć carice bizantsko-rimskoga imperija, prenesen je uz najveće crkvene i državne počasti, uz sudjelovanje predsjednika Grčke Prokopisa Pavlopoulosa te poglavara Grčke pravoslavne crkve nadbiskupa Jeronima, u atensku crkvu Svete Barbare na štovanje vjernicima.
Izvor: Župa svetog Nikole biskupa, Jastrebarsko
Priredio Danijel Katanović; Book.hr
