Sveta Elizabeta rođena je 1271. kao kći aragonskog kralja Petra III. i Konstancije, koja potječe iz sicilijske kraljevske kuće. Tek što joj je bilo 12 godina, zbog dinastijskih interesa, morala se je udati za portugalskoga kralja Dionizija. Nije se, dakle, radilo o ljubavi – što bi morao biti normalan preduvjet braku – već o političkim probicima. Neke bi žene možda na Elizabetinu mjestu oplakivale svoju sudbinu, no ona je izabrala bolji način na koji se je nosila s tim. Kao kršćanka i svetica, prihvatila je stvarnost i nastojala se je u njoj ponašati kako je najbolje znala i mogla, te činiti ono što je dobro.
Suprug ju je varao, a ona je sve više ustrajala u molitvi i pokori za njegovo obraćenje
Sveta je Elizabeta rodila jednog sina i jednu kći. Brak joj, na žalost, nije bio sretan, jer je kralj bio vjeroloman čovjek te je podržavao nezakonite i grešne veze sa svojim ljubavnicama. S njima je imao čak i nekoliko nezakonite djece. Elizabeta je upravo evanđeoskom strpljivošću i nadljudskom dobrotom podnosila preljubničke čine svoga muža. Promatrajući sve to, ona je pronalazila smisao svoga života u djelima ljubavi prema bližnjemu, u molitvi i pokori za obraćenje svoga muža.
Plakala je, ali više zato što se muževljevim preljubom vrijeđa Bog, nego što je njoj samoj nanesena nepravda i sramota. Njezin heroizam u kreposti išao je tako daleko da je s ljubavlju prihvatila čak i nezakonitu djecu svoga muža. Kad joj je porastao sin Alfonz i došao u sukob s ocem, Elizabeta se je kao anđeo mira postavila između dvije zavađene i naoružane strane spriječivši tako krvoproliće. Kralj ju je, spočitavajući joj da pristaje uz Alfonzovu stranku, dao prognati u Alenquer, ali spoznavši kasnije da je krivo sudio, pozvao ju je natrag i primio s najvećim počastima. Kad se je kralj Dionizije teško razbolio, kraljica Elizabeta sama ga je brižno dvorila. Njezina nesebična ljubav tako je djelovala na njega da se je i on posve preokrenuo te je raskajano i sveto u Gospodinu preminuo.
Kao udovica još se više predala djelu milosrđa za siromašne i potrebite
Ostavši udovica, kraljica se još većom revnošću dade na dobra djela u korist siromaha i nevoljnika. Prodala je svoj imutak, svoje dragulje, a novac podijelila siromašnima i samostanima. Obukla je siromašni habit franjevačke trećoredice te pošla na hodočašće u Compostellu, na grob sv. Jakova. Kad se je vratila, stupila je u samostan klarisa u Coimbri. Zavjete je položila tek na smrtnome času. Prije toga je kao mirotvorka opet pošla na put da smiri spor između svoga sina Alfonza i kastilskog kralja Ferdinanda. Vratila se je umorna, te u Estremozu 4. srpnja 1336. Bogu predala dušu. Tijelo su joj prenijeli u Coimbru, a grob te divne žene i majke brzo je postao hodočasničkim odredištem. Ljudi su dolazili i po njezinu zagovoru molili i zadobili razne milosti. Ova nas svetica uči da budemo mirotvorci i da ondje gdje među ljudima postoji jaz – gradimo mostove.
Izvor: Župa svetog Nikole biskupa, Jastrebarsko
Priredio Danijel Katanović; Book.hr
