Foto: Shutterstock
Jednom se drugom prilikom Padre Pio nalazio ispod nadstrešnice u vrtu samostana. Bilo je prekrasno popodne u mjesecu svibnju. Oko njega bijahu petorica subraće i msgr. Alberto Costa, biskup iz Melfija, koji ga je u jednom trenutku upitao je li mu se ikada ukazao netko od pokojnih. „Mnogo puta”, odgovorio je Padre Pio i počeo pričati:
„Bilo je to u jeku Prvog svjetskog rata. Samostan San Giovanni Rotonda bio je gotovo prazan, bez redovnika koji su, također, bili pozvani pod oružje. Ostalo nas je malo, među ostalima o. Paolino, odgovoran za pomoć mladićima koji se pripremaju za redovnike, i ja. Jednog snježnog zimskog popodneva, u samostan je došla gospođica Assunta Di Tommaso, sestra o. Paolina, kako bi u samostanu ostala nekoliko dana.
„Molio sam poluzatvorenih očiju, kada se otvoriše vrata i ja vidjeh kako ulazi starac…“
Prije nego se spustila noć, o. Paolino reče sestri neka ode u selo i potraži smještaj kod Racheline Russo, dobročiniteljice samostana. Assunta nije željela izaći po tako lošem vremenu, jer se bojala da bi je mogao napasti neki pas lutalica ili razbojnik. O. Paolino joj reče: ‘Assunta, ti znaš da u samostanu postoji pravilo klauzure po kojem žene ne smiju ući u samostan?’ Assunta mu odgovori: ‘Naredi da mi se donese neki madrac ovdje, u ovu prostoriju, i večeras ću noć provesti ovdje. Sutra ću otići kod Racheline’. O. Paolino je pristao: ‘Ako ti, ipak, želiš prenoćiti ovdje, u ovoj prostoriji, naredit ću da ti pripreme ležaj. Tako možeš u miru otpočinuti’.
Tada od nekolicine seminarista zatraži da donesu krevet i nalože peć kako bi se prostorija zagrijala. Nakon večere, mladiće su poslali na spavanje, a ja, s o. Paolinom siđoh pozdraviti Assuntu. Dok se razgovaralo, o. Paolino reče sestri: ‘Assunta, ja idem u crkvu moliti krunicu, a ti ostani s Padre Piom’. Assunta odgovori: ‘Idem i ja s tobom’. Izašavši iz prostorije, zatvoriše vrata za sobom, a ja ostadoh sâm, pored peći. Molio sam poluzatvorenih očiju, kada se otvoriše vrata i ja vidjeh kako ulazi starac, odjeven u ogrtač kakav obično nose seljaci iz San Giovanni Rotonda. Priđe i sjede pored mene. Pogledah ga, a da se nisam zapitao kako je uspio ući u samostan u to doba. Obratih mu se s pitanjem: ‘Tko si ti? Što želiš?’
„Taj čovjek, najednom, nestade iz mog vidokruga, kao da je u zemlju propao…“
On mi odgovori: ‘Oče, ja sam Pietro Di Mauro, zvan Nicola, nadimak mi bijaše Precoco. Umro sam u ovom samostanu 18. rujna 1908. godine u ćeliji broj 4, u vrijeme dok je ovdje bilo sklonište za beskućnike. Jedne sam večeri zaspao s upaljenom cigarom. Postelja od slame na kojoj sam ležao zapalila se i ja sam se ugušio i izgorio. U čistilištu sam. Gospodin mi je dopustio da dođem Vas zamoliti za pomoć’. Nakon što sam ga saslušao, odgovorih mu: ‘Budi miran, sutra ću prikazati svetu misu za tvoje oslobađanje’. Ustadoh i ispratih ga do ulaza u samostan, kako bih ga pustio izaći.
Nisam uočio da su vrata bila zatvorena i zaključana – otvorih vrata i otpustih ga. Vani je mjesečina obasjavala trg prekriven snijegom. Taj čovjek, najednom, nestade iz mog vidokruga, kao da je u zemlju propao. Tada me obuze strah. Brzo zatvorih ulazna vrata, zaključah ih i vratih se u sobu za goste. Osjećao sam se veoma loše. O. Paolino i Assunta, nakon krunice, dođoše k meni u sobu pa, ugledavši moje blijedo lice, pomisliše da mi je pozlilo.
„Provjerio je sve matične knjige i otkrio da je ta osoba zaista postojala…“
Poželjevši laku noć Assunti, o. Paolino me ispratio do moje ćelije. Nisam spominjao posjet pokojnika. Nekoliko dana nakon što je Assunta otputovala, o. Paolino je poželio saznati što mi se tu noć dogodilo. Prepričah mu taj susret s preminulim, sve do najsitnijeg detalja. Zatim rekoh: ‘Te ti noći nisam mogao reći, u nazočnosti tvoje sestre, kako mi se ukazao jedan pokojnik. Da sam ti to rekao, ona bi odbila spavati u sobi za goste’. O. Paolino je sljedećeg dana otišao u matični ured kako bi provjerio podatke o pokojniku koje sam mu dao. Provjerio je sve matične knjige i otkrio da je ta osoba zaista postojala…”
Priredila Gabriela Jurković; Book.hr
