Poučne priče

VRTLAR I SJEME

Strpljenja. Sjeti se, neke stvari u životu su vrijedne čekanja

Strpljenja. Sjeti se, neke stvari u životu su vrijedne čekanja

Živio jednom jedan vrtlar koji je njegovao ogroman vrt. Sve je u vrtu radio sam i, mada je to bio težak i mukotrpan zadatak sa svim tim okopavanjem, gnojenjem, navodnjavanjem, podrezivanjem i uređivanjem, to mu nije smetalo jer je volio svoj posao i bio mu je zabavan.


Svakoga mjeseca odlazio je u trgovinu i tražio nove sjemenke za sijanje. Tijekom jednog posjeta trgovini mali bucmasti trgovac ponudio mu je nekoliko vrsta sjemena. Jedna vrsta sjemena, plave boje, bila je vrtlaru potpuno nepoznata. Nikada ga prije nije vidio.

„Treba vam mnogo strpljenja”, upozoravao je debeljuškasti muškarac, „jer ovoj biljci treba dugo da nikne, a još više da procvjeta”.

No vrtlar je bio vrlo strpljiv čovjek pa mu to nije predstavljalo problem, iako su ga malčice mučile ostale upute koje mu je dao ovaj čovjek: „Posijte sjeme u samom središtu vrta, daleko od svih ostalih biljaka. Zalijevajte ga šest puta dnevno i provjerite je li uvijek u sjeni tijekom poslijepodneva.” Bilo je tu i drugih uputa na koje je debeljuškasti čovjek podsjetio vrtlara prije nego je otišao govoreći: „Strpljenja. Sjetite se, neke stvari u životu su vrijedne čekanja”.

Strpljenja…

Vrtlar je posijao sjeme i slijedio upute, sve do posljednjega slovca. Mnogo je dana prošlo prije nego je majušna mladica provirila kroz vlažnu zemlju. Nije izgledala kao nešto posebno. Prošlo je još nekoliko tjedana prije nego što je počela rasti, tanana i dugačka, ali je još uvijek izgledala neugledno. Bila je ružna, s krivudavim granama koje su rasle iz njezina stabla.

Prošla je cijela jedna godina. Ostale su sluge počele zbijati šale s vrtlarom pitajući ga zašto toliko ljubavi i pozornosti posvećuje nečemu što je, po svemu sudeći, izgledalo kao štap zaboden u zemlju. Već se i sâm vrtlar počeo pitati zašto se uopće još trudi. Tada bi se osjećao kao da svoju biljku čupa iz korijena i ljutito je baca, a posljednje riječi debeljuškastoga čovjeka prostrujale bi mu glavom. Zato je odlučio da će svojoj biljci dati još malo vremena.

Jednoga sunčanog jutra, vrtlar je otišao u vrt i ugledao prizor od kojega je ostao u čudu. Ondje, usred njegova vrta, stajalo je malo drvce prekriveno mnoštvom prekrasnih cvjetića koje nikada prije nije svojim očima vidio. Predivno plavi, blještali su na jutarnjemu suncu kao drago kamenje.

„Da”, tiho je u čudu rekao kada je smogao snage progovoriti, „neke stvari u životu su vrijedne čekanja!”

Autor: Aneel Aranha

Izvor: www.holyspiritinteractive.net/

Komentirajte
Na vrh