Stres, sindrom sagorijevanja i depresija – kako se nositi s ovim ‘modernim pošastima’ Tempo koji nam nameće današnje društvo brz je i naporan. Oni koji ga pokušavaju uhvatiti, obično obolijevaju od stresa, sindroma sagorijevanja (sindrom 'burnout') i depresije... Ovaj je odličan tekst namijenjen i onima koji su ovome podlegli ali i onima koji su na 'dobrom putu', kao prevencija… Sami za sebe procijenite je li kod vas vrijeme za preslagivanje prioriteta

Foto: Shutterstock

Što je stres

Stres je po širini i dubini značenja neiscrpna tema. To je normalna reakcija našega tijela i uma na doživljenu promjenu. Ako tu promjenu shvaćamo kao ugrozu, naša nadbubrežna žlijezda pojačano luči hormone stresa: kortizol i adrenalin. Stres koji dugo traje uzrokuje sužavanje krvnih žila i porast krvnoga tlaka, ubrzani ili nepravilni rad srca, ubrzano disanje, glavobolju, porast šećera u krvi, debljanje oko struka, nesanicu, poremećaj u radu štitnjače, bolnu mišićnu napetost, pojačano lučenje solne kiseline u želucu, žgaravicu i bolove u želucu i trbuhu. Čovjek postane kronično umoran, prestrašen, pretjerano brižan i depresivan.

Znakovi bolesti

Jedna je gospođa nedavno napisala knjigu o tome kako se suočila sa svojim stresom, sindromom sagorijevanja i depresijom. Ona kaže:

»Postala sam silno umorna, duševno i tjelesno napeta, toliko da se cijele noći nisam uspjela naspavati i regenerirati. Osjećala sam se kao da sam potrošila svu svoju životnu energiju. Izgubila sam volju i interes za bilo kakve aktivnosti. Ništa me više nije veselilo. Osim stalnoga umora imala sam učestale i dugotrajne napade nepravilnih srčanih otkucaja (aritmije). Izgubila sam apetit. Bila sam posve nemoćna, tužna i malodušna. Osjećala sam bolove koji su se selili po cijelom tijelu. Takvo je stanje trajalo tri tjedna. Otišla sam svom liječniku i opširno s njime razgovarala; on je ustanovio da zbog dugotrajnoga, a neprepoznatoga stresa imam sindrom sagorijevanja i posljedičnu depresiju. Objasnio mi je da sam doživjela poremećaj biokemijske ravnoteže u mozgu. Rekao je da za to nema jedinstvenoga i konkretnog lijeka, no da će se stanje spontano smiriti za dvije do tri godine. Dobila sam lijekove i mjesec dana bolovanja. (Za usporedbu, u Belgiji se za takvo stanje dobije do šest mjeseci bolničkoga liječenja). Tada sam imala dvadeset godina radnoga staža. I uz lijekove bilo mi je sve lošije i morala sam biti primljena na bolničko liječenje. Nakon dva mjeseca bolničkoga liječenja dobila sam otkaz u poduzeću koje je inače poslovalo s ogromnim dobitkom i stalno zapošljavalo nove ljude.«

Suočavanje sa sobom

»Počela sam čitati i educirati se o stresu; prelistala sam mnogo knjiga i preko interneta ušla u mnoge svjetske medicinske knjižnice. Shvatila sam da sam se u dosadašnjem životu prenapregnula i da više neću moći živjeti takvim načinom. Uvidjela sam da moram dublje upoznati samu sebe, svrstati se u određenu grupu osobnosti kako bih si, osim lijekovima i psihoterapijom i sama mogla pomoći – promjenom načina života. Zaključila sam da mi se sav dosadašnji život sastojao od – udovoljavanja drugima. Odlučila sam da odsada moram više paziti na samu sebe i pametnije raspolagati svojim životnim snagama. Analizirala sam kakva sam bila do pojave ove bolesti:

1. Bila sam radoholičarka, a takvi se ljudi nikad ne odmaraju: čak imaju grižnju savjesti i stide se ako bi malo zastali i predahnuli.
2. Bila sam perfekcionist koji sve svoje poslove usavršava do beskonačnosti: tako sam se ponašala i kod kuće i na radnome mjestu.
3. Bila sam uvijek samozatajna: takvi se ljudi nikada ne bune i tovare na svoja pleća i više no što mogu nositi. Shvatila sam da se povijam pod teretima koje sam si i sama nametnula.
4. Bila sam stalno ljubazna s ljudima: takvi ljudi si ne postavljaju ograde, ne uzmiču pred toksičnim osobama ili pred konfliktima. Stoga ih drugi ljudi ranjavaju ili iskorištavaju.
5. Bila sam altruist i mislila da se jedino tako mogu ponašati: na prvo mjesto stavljala sam druge, umjesto sebe. Stidjela bih se nekome reći da nešto ne mogu za njega učiniti.

Od same sebe imala sam prevelika i nerealna očekivanja. Time sam se često mrcvarila.«

Misli

»Čitajući mnoge tekstove, naišla sam na neke zanimljive podatke:

Na poznatoj američkoj klinici Mayo stručnjaci su ustanovili da prosječan čovjek dnevno (tijekom 24 sata) ima oko 50 000 (pedeset tisuća) spontanih misli. Ako smo budni 16 sati u danu, stvaramo 3100 misli na sat. To znači da nam se u jednoj minuti budnosti rađaju 52 nove misli. Zamišljala sam kakvo je to silno klupko misli koje nastaje u mojemu umu.

A moj mozak i moj um bili su u biokemijski poremećenoj ravnoteži. Zbog toga nisam bila u stanju dovesti svoje misli u normalu.« (…)

Cjeloviti tekst možete pročitati u novom broju Booka (za mjesec travanj 2019.)

Autorica: dr. Verica Jačmenica-Jazbec