Osobni razvoj

MARIJA PISKULIĆ

ŠTO NAS SVE SPRJEČAVA DA ZAISTA ŽIVIMO Ne moraš biti mahnito obziran da bi bio dobar! »„Svakome je danu dosta zla njegova”. Slažem se u potpunosti. Taj citat me ujedno podsjeća da u svakom danu kad iskusim dobro, moram to dobro proživjeti«

Ne moraš biti mahnito obziran da bi bio dobar!

Foto: Shutterstock


I. Kako je to osjetiti kap kiše? Ne sjećam se…

Da me netko prebaci u stanje nesvijesti, nisu potrebne droge. Nisu potrebni nikakvi posebni tretmani. Primijetila sam da sam zaboravila što je oko mene. Sva osjetila mi sasvim dobro funkcioniraju. Ipak, imam osjećaj da plutam. Promatram na Facebooku slike raznih avanturista među kojima su svjetski putnici i sportaši koji se bave ekstremnim sportovima. Gledam jednu sliku. Naglašena je kap kiše. Kako je to osjetiti kap kiše? Ne sjećam se. Ne sjećam se zbog kišobrana, kabanica i sve ostale zaštite. Ne sjećam se zbog trke do sljedeće obveze. Možda jednom razvijem kondiciju za maraton. Mislite li da je gubitak sjećanja o kapi kiše zbog nekakve kome? Ne. Zdravstveno sam jako dobro. Nisam bila ni u kakvoj nesreći, nikakvoj traumi nisam bila izložena. Nikakvu bolest nisam pokupila. Kako to da se onda ne sjećam kako je to osjetiti kap kiše? Bit će zato što su me uvjerili da je nebitno.

II. Znamo li još što je istinska ljubav

Izlazim iz stana i nadobudno tražim lokve. Da zagazim u jednu, nek’ se čuje glasno! Zaboravila sam kako je to. Maloprije sam dovršila ručak. Promatram stolnjak. Dlanom prelazim po tkanini jer sam zaboravila da ne živim samo u zraku. Zaboravila sam da ja uopće postojim, a fascinira me to. Fascinira me to što ljudi uopće postoje. Tkanina na stolu koju sam isprobala je mekša, mnogo mekša nego stijene koje sam dlanom istražila iz ista razloga. Ne, nisam slijepa. Samo sam zaboravila neke osjete. Ne sjećam se mirisa cvijeća. Jest, nisam te neke osjete u potpunosti zaboravila, ali dovoljno da se osjećam kao da plutam umjesto kao da živim. Možda bi mi bilo lakše da se uhvatim za nešto? Ali za što? Čini mi se da svi plutaju. A k tome, neki misle da ja stojim čvrsto pa traže u meni oslonac. Jao, nebrojeno puta sam rekla: „Samo je jedan oslonac.”

Ne znam odakle sam odjednom osjetila poriv da se prisjetim određenih osjeta. Možda je to zbog slušanja o Montessori pedagogiji, koja mi je jako draga. A možda je ovo stanje u koje sam zaglibila doseglo granice trajanja svoje uvjerljivosti. Čini mi se da, u ovoj dobi, ponovno otkrivam svijet. Ono što nisam znala i ono što sam mislila da znam. To mi je baš uzbudljivo, iako kažu da se zamaram tako običnim i neoriginalnim stvarima. Ma nek’ pričaju što hoće, više ne plutam. Jesam li postala brža? Ne, naprotiv, postala sam sporija. Kako ću išta zapaziti, ako jurim? Kako ću išta doživjeti, ako sam opterećena sa svime osim s pitanjem kapi kiše? Prisjećam se citata: „Svakome je danu dosta zla njegova”. Slažem se u potpunosti. Taj citat me ujedno podsjeća da u svakom danu kad iskusim dobro, moram to dobro proživjeti. Ne smijem dopustiti da mi to dobro proguta mahnita obzirnost koja s istinskim obzirom nema veze jer istinski obzir iziskuje istinsku ljubav koje u toj mahnitosti nema. Čini mi se da smo svi, osim svetaca, zaboravili što je istinska ljubav.

Jeste li imali vi iskustva s mahnitom obzirnošću? Ono kad se osjećaš nervozno jer si online na Facebooku ili jer Vas je Facebook cinkao da ste bili aktivni prije nekoliko minuta, a čekaju vas neodgovorene poruke? Ili ona nervoza kad dođeš na dan-dva u jedan grad i ne javiš se apsolutno svima za kavu? Prisjećam se misli koju mi je rekao jedan poznanik. Rekao je: „Ako su ti prijatelji, razumjet će”. Slažem se s njim jer prijatelji mi zasigurno ne bi htjeli da postanem stroj. Prijatelji koji vole autentičnom prijateljskom ljubavlju nemaju potrebe prikovati te za mobitel ili što već kako bi se omogućila tvoja maksimalna dostupnost. Bogu hvala, više me nije strah gubiti prijateljstva koja prijateljstva ni nisu.

III. Oko čega se treba zamarati, a oko čega ne

Sva sreća pa sve bolje učim oko čega se treba zamarati, a oko čega ne. Nemam više problema s mahnitom obzirnošću, niti to od ikoga tražim. Divno je što ne moraš biti mahnito obziran da bi bio dobar. Jednostavno… Ne moraš. Odricanjem od mahnitosti imam priliku obnoviti sjećanja na sve važne zaboravljene osjete. Mislim da su slagali kad su rekli da je nebitno sjećati se kako je to osjetiti kap kiše na koži. Mogla bih sad izaći. Čini se da će uskoro kiša.

Marija Piskulić; Book.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh