Foto: Shutterstock
Francescov otac Grazio Forgione nije znao čitati ni pisati, ali nije želio da njegova djeca budu nepismena. Bezuspješno je pokušavao svojeg najstarijeg sina Michelea poslati u školu. Kada je odlučio da će Francesco ići u školu, neprestano je ponavljao: „Ako budeš dobro učio, možeš postati redovnik.“ (…)
U ono su vrijeme sinovi i kćeri siromašnih ljudi sa sela ili s planina mogli nastaviti školovanje jedino ako su odlučili biti svećenici ili redovnici. Francesco je bio spreman slijediti taj put. Budući da je u tom razdoblju svoga života još uvijek morao fizičkim radom pomagati svojoj obitelji, nije mogao redovito ići u školu. Poučavalo ga je nekoliko različitih „učitelja“ i to svaki na svoj način. (…) Godine 1901., kao četrnaestogodišnjak, Francesco je odlučio završiti srednjoškolski program pod vodstvom Angela Caccava. (…) 22. rujna 1902. Angelo Caccavo dao mu je zadatak da napiše sastavak pod naslovom Da sam ja kralj. Francesco Forgione u sastavku piše ovo:
Moja bi krilatica bila ista ona kojom se je služio Alessandro Severo: ‘Ne čini drugome ono što ne želiš da drugi tebi čini’
„O, da sam ja kralj! Toliko je predivnih stvari koje bih volio učiniti. Prije svega volio bih da sam kralj koji je vjeran Bogu, kao što sam to i sam i nadam se da ću uvijek biti. Najprije bih se borio protiv rastave braka, za kojom čeznu opaki ljudi, i sve bih učinio da ljudi poštuju sakrament braka.
Što li se dogodilo s carem Julijanom Apostatom koji je bio hrabar, samoprijegoran i promišljen, ali je napravio veliku pogrešku odbacivši kršćanstvo, u kojem je bio odgojen, te je obnovio poganske običaje? Potratio je svoj život jer nije promicao vrijednosti u kojima je odgojen, iako mu je ostao nadimak apostat.
Da sam ja kralj, volio bih da me se pamti po tome što sam se uvijek borio za istinsko kršćanstvo. Jadan je onaj koji ne želi slijediti taj put! Takvog bih odmah kaznio zatvorivši ga u zatvor, prognavši ga ili bih mu čak oduzeo život. Moja bi krilatica bila ista ona kojom se je služio Alessandro Severo: ‘Ne čini drugome ono što ne želiš da drugi tebi čini.’
Putovao bih kao obični građanin. Svakoga bih primio na razgovor i odijevao bih se u jednostavnu odjeću koju izrađuju žene u mome kraju. Na svome bih dvoru…
Tijekom svoje vladavine potpuno bih se posvetio obilasku dijelova kraljevstva kako bih ondje popravio načine upravljanja, te bih svugdje gradio građevine poput velikih gradskih vrata, ceste, raskrižja, knjižnice, kazališta, itd. Bio bih prema ljudima milostiv i obziran, te bih se pridržavao zakona. Putovao bih kao obični građanin. Svakoga bih primio na razgovor i odijevao bih se u jednostavnu odjeću koju izrađuju žene u mome kraju. Na svome bih dvoru okupio najveće pisce. Dobro bih plaćao učitelje govorništva. Bio bih zaštitnik umjetnika. Preuzeo bih i Vespazijanov slogan: ‘Samo onaj koji je prijatelj čovjeku dostojan je voditi ga.’“
Iz knjige „Padre Pio – čovjek nade” autora Renza Allegrija.
Više o knjizi možete saznati ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu po sniženoj cijeni od 90 umjesto 100 kuna možete nabaviti ovdje.
Posebna pogodnost! Besplatna poštarina za narudžbe iznad 200 kuna.
