Foto: Unsplash, Slawek K

Na naslovnicama svih portala, pisanih tiskovina i vijestima na televiziji odjeknula je vijest o trojici mladića koji su „brutalno pretukli nekoliko osoba, uključujući člana gorske službe spašavanja i jednu ženu”. Isti ti mladići profesionalno se bave borilačkim vještinama te su kao sportaši svjesni koje posljedice mogu zadati njihovi udarci na drugo ljudsko biće… No, ne ulazeći u detalje sukoba i tko je kriv i koliko ili nije kriv, skrenula bih pozornost na nešto drugo: širenje mržnje.

Komentari pod člancima nisu ništa bolji od (ne)djela koji su mladići počinili. Postajemo na taj način društvo koje agresijom osuđuje agresora. Činimo li time, kao društvo, pomak nabolje i dajemo li toj djeci priliku za iskupljenje vlastitim primjerom (smatram da se radi o djeci bez obzira što su mladići u ranim dvadesetima)?

Isus reče:

»Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se. Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Ili kako možeš reći bratu svomu: ‘De da ti izvadim trun iz oka’, a eto brvna u oku tvom? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova!« (Matej 7,1-5)

Ukradena kolica i oprost

Navest ću jedan primjer kada je oprost potaknuo nepromišljene nasilnike na promjenu i snošenje posljedica svojih djela:

Skupina mladih osoba pod utjecajem alkohola noćni izlazak su završila krađom invalidskih kolica Kristine Terihaj, koja je rođena s artogripozom, a zbog koje ne može hodati i micati rukama. Mladići su s kolicima divljali, slikali se te ih na kraju uništili. Policija ih je ubrzo pronašla, a Kristina im je oprostila. Taj je čin pokrenuo mnogo većih, nepredvidljivih i dobronamjernih djela.

O emocijama koje su obuzele Kristinu kad je shvatila da su nestala njena invalidska kolica ispred stana:

„Ja ne mogu opisati taj trenutak. Meni se smračilo pred očima. Za tri tjedna trebam ići u Jeruzalem, a to su mi kolica za Jeruzalem. Ta kolica smiju ići u avion, već sam se s njima čula. Nazvala prijateljicu Maju, samo sam vrištala: ‘Ukrali su mi kolica! Ukrali su mi kolica!’ˮ
Zatim je nadodala:
„Tu je i tuga i bijes. Znam samo da mi je prošlo kroz glavu: ‘Kako netko može uzeti invalidska kolica? Otkud mu pravo? To su moje ruke i noge.’ˮ

U društvu majke otišla je do policijske postaje i prijavila krađu kolica. Službenici policije nisu mogli ostati hladna srca te su zasukali rukave i odlučili pronaći donora novih kolica koje je Kristina uistinu dobila za tri dana.
„Ona je čak počela plakati preko telefona. Presretna je bilaˮ, prepričavao je policajac Marijan Sojčić u emisiji Provjereno.

Nakon što je Kristinina objava na Facebooku podijeljena više od 3000 puta, u malom gradu se brzo saznalo tko su mladići koji su ukrali kolica.

Kristina je isprva bila ljuta i očajna, no, donijela je nevjerojatnu odluku da neće tužiti skupinu mladih koja je svojom nesmotrenošću zadala mnogima velike probleme. Kad je ta informacija došla do mladića, javili su se Kristini i zamolili je za sastanak, na što je ona pristala.
„Ako je Isus mogao biti na križu i reći: ‘Oprosti im, Oče, jer ne znaju što čine’, tko sam ja da im ne mogu oprostiti, i opraštam im najviše zbog toga. Tako sam im rekla i mislim da mi je Isus tu dao najviše snage i oni su samo sagnuli glavu i počeli su plakatiˮ, rekla je Kristina.

Pozvala ih je da joj se oduže dolaskom na misu mladih. Kad ih je iduće srijede prepoznala na misi, srce joj je bilo puno.

Volonteri

Ono što je najdragocjenije u cijeloj priči je to što su mladići koji su joj uništili kolica volontirali na godišnjem susretu osoba s invaliditetom koji se održao u Slavonskom Brodu.
„Oni su baš dobili dužnost da su morali svaku osobu dočekati ispred autobusa, iznijeti ju van i gurati do tamo. Promatrala sam ih, cijeli su ih dan gurali. Kad je sve to završilo, došli su do mene i rekli da mi zahvaljuju što sam ih pozvala na taj susretˮ, ispričala je Kristina.
„Kad se unazad vraćamo, drago mi je što se sve to tako dogodilo. Vjerojatno je sve to tako moralo bitiˮ, rekla je Ana Đamić, Kristinina asistentica.

Ova priča potakla me da se prisjetim motivirajuće priče o jednom afričkom plemenu: Ako se dogodi da netko od pripadnika plemena učini nešto pogrešno i loše, oni ne osuđuju tu osobu. Upravo suprotno, trude se da joj pomognu, olakšaju i podsjete koliko u stvari vrijedi, a sve to na jedan vrlo specifičan i dirljiv način: Dolaze po osobu koja je sagriješila, odvode je u centar sela, gdje se potom okupi cijelo pleme i naredna dva dana svi provode pričajući toj osobi o svemu dobrom što je postigla i uradila u životu.

Ovo neobično pleme vjeruje da se svako ljudsko biće rađa kao dobro, i da svako od nas želi samo sigurnost, mir, sreću i ljubav. Ali, ponekad, u potrazi za ovim blagoslovima ljudi prave greške koje ova zajednica ustvari vidi kao vapaj za pomoć onoga koji iste pravi.
Oni svom bližnjem pomažu sve dok on ne shvati istinu na koju je zaboravio dok je griješio, a glasi „Ja sam dobar”.
„Shikoba Nabajyotisaikia” jedan je od pozdrava u ovom plemenu, a znači „Ja te poštujem!” Kao odgovor ljudi običnu izgovaraju „SHIKOBA” što se prevodi kao „Ja, stoga, postojim za tebe!”…ˮ

Oprostiti sedamdeset puta sedam puta

Ono što bih navela kao zaključak je da svakome treba oprostiti i dati priliku za iskupljenje. Isus je rekao da treba oprostiti sedamdeset puta sedam, misleći pritom dokle god treba da izvedemo osobu na pravi put ili dok sama ne shvati da je pogriješila i kako da ispravi tu grešku.

Dobro se dobrim vraća. Stoga, sijte ljubav i dobrotu umjesto osude i mržnje jer kako siješ, tako ćeš i žeti. Iskreno se nadam da će mladići s početka priče pokušati ispraviti svoju grešku i dokazati društvu da je bilo u krivu te okrenuti svoj nesportski čin na dobro, pa makar volontirajući poliranjem farova u Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja.

Maja Ivančić, Book.hr