Foto: Shutterstock
John Loren Sandford i R. Loren Sandford u svojoj knjizi „Preobraženi život“ ukazali su na to koje smo navike baštinili iz Edena i objasnili kako one utječu na naš život. Tek kada stanemo na kraj njihovoj nadmoći nad nama, naš će se život početi mijenjati.
Obrasci bijega i izlike
Za svaki obrazac bijega, posjedujemo urođene izlike. Jeste li primijetili kako je lako naći razlog zbog kojega nešto ne bismo ispovjedili? „Savršene” nam izlike izlaze iz usta i prije no što smo stigli pravo razmisliti. Uopće se ne moramo truditi smišljati ih – dolaze nam sâme, kao „naručene”. Umne sklonosti bijega i izlike, dolaze iz „banke podataka” stare poput sâmoga Adama, koji je, stojeći pred Bogom, rekao:
Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go, pa se sakrih.
(Post 3,10; podvukao autor)
Je li se Adam uistinu zbog toga bojao? Jasno da ne. Bojao se jer je sagriješio te mu je sotona oduzeo sposobnost pouzdavanja u Božju narav, koja je sva sazdana od ljubavi. Stoga je svoje nerazumne postupke opravdao posve krivim razlogom. Ta je obmana u čitavo čovječanstvo ugradila duboku umnu brazdu (rutinu, sklonost) opravdavanja nerazumnih postupaka lažnim razlozima. Dopustite da na temelju toga sastavim krilaticu za sve nas: Nikada nemojte plemenitim razlozima opravdavati svoje nerazumne i grešne postupke. Dobro uvijek stvara samo dobro. Jednako tako, zlo uvijek stvara jedino zlo. I, što je još važnije: dobro nikada ne može uroditi zlom, baš kao što ni zlo nikada ne može uroditi dobrom.
Primjerice, ako supruga ustraje da bi njen muž trebao razgovarati s nama jer „odveć strogo kažnjava djecu”, a on na to kaže: „kao dijete sam često upadao u nevolje, i znam što se može dogoditi. Toliko volim svoju djecu te sam odlučan držati ih podalje od svake nevolje.” Istinska odlučnost, rođena iz ljubavi, stvorila bi suosjećanje i pouku, a ne grubost. Uskoro smo otkrili kako je toga čovjeka njegov otac kao dijete uvelike zlostavljao. Nepraštanje ga je navodilo činiti to isto vlastitoj djeci. (Rim 2,1). Zlo je izazvalo grubost, jer ljubav i dobrota nikada ne mogu tako postupati.
Loši motivi – zla djela
Spoznaja kako se u pozadini zlih djela redovito kriju loši motivi, može poslužiti kao nadasve učinkovit „detektor laži”. Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca (Heb 4,12; podvukao autor). Pouzdano je Svjedočanstvo Jahvino – neuka uči (Ps 19,7; podvukao autor). Jednostavna istina prema kojoj ništa dobroga nikada ne može ležati u pozadini zlih djela, pomogla mi je razriješiti nebrojene gordijske čvorove u službi koju vršim za Gospodina.
Naučili smo se lagati samima sebi prije no što smo naučili bilo što drugo, jer to nikada nismo morali naučiti, već smo primili „u paketu” s našom ljudskom osobnošću, kao engram, uslijed Adamove prve laži Bogu: (…) jer sam gol. Toga se ne možemo riješiti nikako drugačije doli putem Križa. Bogu nije namjera to „popraviti”, već naprotiv uništiti – što je već i učinio, na Kristovu Križu. Kakav treba biti naš odgovor u tom smislu? „Gospodine, uništi to u meni. Oslobodi me od toga da obmanjujem sebe i druge. Podaj mi srce i um koji se odlikuju istinom i iskrenošću.”
Bog je uvidio prijetvornost Adamova odgovora, ali nije ništa o tome rekao. Dvojim da Mu je uopće i bilo potrebno govoriti nešto. Sjećam se kako sam, kao desetogodišnjak, stajao pred ocem i izgovarao i posljednje bijedne izlike što sam ih mogao smisliti. Tišina je bila zaglušujuća poput prave grmljavine otrežnjenja. Na njegovu su se licu smjenjivale blagost i strogost, popraćene jedva susprezanim hihotanjem. Bio sam itekako svjestan svih laži u pozadini svojih riječi. Jednako je tako i Adam morao biti svjestan kako mu laž nije uspjela.
Stoga je Bog pokušao još jednom – ovoga puta nešto izravnije: Tko ti kaza da si go? (Post 3,11). Zamislite Boga kako i opet strpljivo čeka – nećemo smjesta prijeći na Njegovo iduće pitanje. Zamislite našega Nebeskoga Oca, prepuna ljubavi, kako stoji ondje, izlijevajući ljubav u Adamovo srce, um i duh; preklinjući ga, nadajući se – kao toliki zemaljski očevi nakon Njega – kako će svome djetetu uliti dovoljno hrabrosti te mu ono prizna što je učinilo. Bog je pokušavao Adamove korijene ponovno vezati uz Sebe, njegova Nebeskoga Oca.
Adamova nam tišina, kao i njegov pogrešan odgovor na iduće pitanje, otkrivaju kako ga nije uspio pridobiti za Sebe. Stoga bismo se mogli zapitati: „Zašto?” Ta Bog ima vlast nad svom silom svemira. Zašto je sotona uspio zadržati Adamov um zarobljenim? Stoga jer je Bog džentlmen, dok sotona to nikako nije. Bog Svoju dobrotu nikada neće nikome nametati, niti se Svojom moći služiti kako bi nadzirao, niti pak manipulirao – iako znade kako ne-služenje vlastitom moći može dovesti do toga da Njegovo ljubljeno dijete padne u još veće trpljenje, ili grijeh. To je cijena što je čak i svemogući Bog mora platiti, ako želi imati sinove i kćeri, a ne robote.
Ali zato će se sotona, naprotiv, spremno poslužiti svime čega se može dočepati, kako bi proveo svoju sebičnu volju: posesivnošću, zasljepljivanjem (2 Kor 4,4); vradžbinama (Pnz 18,11), manipulacijom, prijevarom i lukavošću kroz krivo tumačenje Božje riječi (2 Kor 4,4); napašću, nadziranjem mislî – kao i bilo čime drugim. Nije bilo ničega poštenoga u nadmetanju oko Adamove slobodne volje, jednako kao što nema ničega poštenoga u sadašnjemu boju za duše ljudi. No, kakve li utjehe za nas u riječima: A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan (Iv 6,39; podvukao autor).
Iz Adamove tišine na pitanje što mu ga je postavio Bog, naslijedili smo nesklonost ispravnoga reagiranja te pobunjeničku reakciju mjesto toga, u nebrojenim prilikama. Koliko li smo samo puta promatrali svoju braću i sestre kako se doslovce ljuljaju naprijed-natrag, gotovo se tjelesno opirući Božjemu pozivu neka pristupe pojedinačnoj molitvi i polaganju ruku? Ili, kada smo osjetili kako nas Božji Duh potiče neka nešto posvjedočimo, ili se pak ispovjedimo, a mi smo ostali znojiti se u tišini, dok nam je srce sve snažnije lupalo? Ili sve one prigode kada smo u duhu, pa čak i krajičkom uma, znali kako nas uistinu Bog potiče na ispriku bračnome drugu ili nekome drugome od naših dragih i bližnjih, ali smo i dalje tvrdoglavo i ustrašeno šutjeli? Od takve vrste zarobljenosti uma trpimo na temelju dubokih sklonosti (rutina, brazdi) što ih je uspostavila Adamova šutnja pred Božjom strpljivošću.
Osobna odgovornost
No ipak ne možemo baš svu krivnju svaliti na sirotoga Adama, kao da smo mi sami tek puke žrtve. Umne sklonosti (rutine, brazde) povodljivosti zavođenju naslijedili smo a da ih nismo tražili, ali one ne mogu postati sile koje nas nadziru, ukoliko im se ne prepustimo i ne postupimo u skladu s njima. Uvijek smo sami odgovorni za svoj grijeh. Svjesno odabiremo odazvati se zlim poticajima svoga srca. Da bismo se oslobodili, trebamo uvidjeti kako je sklonost ka tvrdoglavoj šutnji započela upravo ondje, u Edenu. Okončana je Križem Kristovim, kada prepoznamo njene korijene u vlastitoj sebičnosti i strahu te odlučimo usmrtiti moć koju ima nad nama…
Ulomak iz knjige „Preobraženi život“ autora Johna Lorena Sandforda i R. Lorena Sandforda. Do nedjelje, 22. srpnja, knjigu možete nabaviti po sniženoj cijeni od 70 kuna (redovna cijena iznosi 100 kuna). Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
