Aktualnosti

PROPOVIJED KARD. RATZINGERA

Rođendan bl. kardinala Stepinca: Znao je koje je pravo bogatstvo Na današnji dan 1898. godine rođen je blaženi kardinal Alojzije Stepinac. On je nadrastao sama sebe i tako postao slobodan pretrpjeti sve uvrede, klevete, postao slobodan ljubiti. Svoju biskupsku službu, svoje svećeništvo, nikada nije gledao kao čast. Zamrzili su ga jer je naviještao ljubav Božju svim ljudima

Rođendan bl. kardinala Stepinca: Znao je koje je pravo bogatstvo

Propovijed kard. Josepha Ratzingera, u crkvi sv. Jeronima o stotoj obljetnici rođenja kardinala Alojzija Stepinca; U Rimu, 15. veljače 1998.


 

  1. veljače, blaženi kardinal Alojzije Stepinac

Jr 17, 5-8; 1 Kor 15, 12.16-20; Lk 6, 17.20-26

Zamrzili su ga jer je naviještao ljubav Božju svim ljudima

U zadnjem pjevanju božanstvene komedije Dante govori o čovjeku koji je možda bio iz Hrvatske (Raj 31, 103). Budući da ga je fasciniralo Kristovo lice otisnuto na Veronikinu velu, ne može više odvratiti svoj pogled, čvrsto ga je usmjerio prema Gospodinu. On takoreći uranja u pogled Gospodinov. Danteov bezimeni Hrvat za nas ima ime – on je sluga Božji kardinal Alojzije Stepinac, rođen prije stotinu godina u Krašiću i umro 10. veljače 1960. godine. Doista je ovaj čovjek, ovaj sluga Božji, svoj pogled usmjerio čvrsto prema Isusu, on je Isusa promatrao, imao je Krista stalno pred očima te je tako postao Kristu sličan. Pretvorio se u Krista. Postao je sam živa slika živoga Krista s trnovom krunom i ranama svoje muke.

Tri čitanja današnje liturgije na svoj su način slika Krista. O propovijedi na gori, čiji smo dio čuli, sv. Otac piše u svojoj enciklici Veritatis splendor da je skriven autoportret Krista (Veritatis splendor, br. 16) jer je Krist sam bio taj „siromah“ (Lk 6, 20) koji se izvan grada rodio u jaslicama jer u svratištima nije bilo mjesta, koji je gol i prije svega orobljen umro na križu.

Krista su zamrzili i izopćili (Lk 6, 22) jer je naviještao ljubav Božju svim ljudima. Kad razmišljamo o današnjim čitanjima, vidimo dakle Krista, ali možemo i bolje razumjeti poruku sluge Božjega. Kardinal Stepinac vodi nas Kristu i posadašnjuje njegovu poruku, a Krist nam dopušta da vidimo dubinu njegova srca, prave korijene njegova života.

Blago vama kad vas zamrze

Htio bih vam usmjeriti pažnju na dva mjesta u današnjem evanđelju, posebno na već citirane riječi: „Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko“ (Lk 6, 22).

Naš blaženik, naš sluga Božji, doživio je upravo taj prezir ljudskog dostojanstva, osjetio je samoću i patnju. U jednoj Sokratovoj izjavi o kojoj nas izvještava Platon u svojoj Obrani nalazimo određeno proročko predviđanje. Dok je Sokrat stajao pred sudskim tribunalom rekao je da nema čovjeka koji bi se mogao spasiti ako bi se iskreno usprotivio velikom mnoštvu u ime svoje savjesti. (Obrana Sokratova 31c)

Kardinal Stepinac bio je čovjek savjesti koji se u ime savjesti suprotstavljao prevladavajućoj većini. Bio je čovjek čija je savjest bila prosvijetljena riječju Kristovom, čovjek čiju je savjest oblikovala njegova istina.

I preko te je savjesti vodio njegov put k istini, a to je put istinskog života. Naime, kao čovjek kršćanske savjesti suprotstavio se totalitarizmu. Tako je za vrijeme nacističke diktature postao braniteljem Židova, pravoslavaca i svih progonjenih. Nakon toga je za vrijeme komunizma postao odvjetnikom svojih vjernika, svojih svećenika, koje su ubijali i progonili. Prije svega postao je odvjetnikom Božjim u toj zemlji, branio je pravo čovjeka na život s Bogom i Božje mjesto u toj zemlji.

Kardinal Stepinac nije bio političar. Poštovao je državu, dokle je ona bila zaista država. Pritom je slijedio princip koji je formulirao još sv. Ambrozije: „Uvijek sam odavao svjesno i ispravno poštivanje vladarima, ali Božje stvari nisu moje, ne pripadaju vladaru, one su Božje te moram poštivati i braniti ono što je Božje.’ (usp. Lettera fuori coll. 10, 1. 12).

Upravo je tako živio kardinal Stepinac. On je branio Božje stvari protiv izokrenute i pogrešne ljudske svemoći. On je branio Božja prava, istinsku sliku čovjeka, protiv totalitarizma koji ne priznaje Božju moć, ne priznaje Božju prisutnost, niti priznaje Božja prava u svijetu.

Sluga Božji Stepinac bio je čovjek savjesti, a ipak u svojoj zadivljujućoj ustrajnosti nikad nije postao krut, nikad nije postao ogorčen, niti je osjećao mržnju, jer je branio istinu, jer je njegova savjest bila uronjena u lice Kristovo, jer ju je Krist oblikovao. Ta je ustrajnost bila istovremeno ljubav prema čovjeku, također i ljubav prema progoniteljima. Tako i nas uči kako ustrajnost kršćanske savjesti pomiruje istinu s ljubavlju jer predstavlja jedinstvo istine i ljubavi. Budući da je bio čovjek sa savješću, nadvladao je loše dobrim te je ono loše preobrazio svojom nepobjedivom ljubavlju koja se hranila ljubavlju Krista.

„Blago vama“ – kome?

Druga riječ na koju želim usmjeriti pažnju jest prvo blaženstvo: „Blago vama, siromasi:
vaše je kraljevstvo Božje!“ (Lk 6, 20) Što znači ovo „blago vama“? Od čega se sastoji ta blaženost? Očito je da pod blaženosti ne misli na zemaljsku sreću u banalnom smislu dobrobiti, uspjeha, karijere ili mogućnosti „imati sve“ i „činiti sve“. Misli se na suprotnost. Štoviše je istina ono što kaže sv. Pavao u čitanju: „A ako Krist nije uskrsnuo“ (1 Kor 15, 17), ako imamo samo ovaj život i ovo vrijeme, „najbjedniji smo od svih ljudi“ (1 Kor 15, 19). I zaista je naš sluga Božji doživio i proživio ovu tajnu, ovu izopćenost i usamljenost. Doživio je muku, ali ju je mogao pretrpjeti jer je nakon muke našao istinsku blaženost. Mogao je reći: „Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi“ (Job 19, 25), znao je da će ubuduće živjeti sa svojim izbaviteljem.

Od čega se prema tome sastoji ta blaženost? To nije stvar ovoga svijeta, to je Božja stvarnost, božanska istina, istina u Bogu za čovjeka koja će se svakom čovjeku otkriti u svoje vrijeme kad ga Bog pozove kući. A tko želi doživjeti tu blaženost, tko želi dospjeti k toj blaženosti, ne može se zatvoriti u sebi, mora se uzdići iznad sebe, mora izaći iz sebe, mora se nadrasti, mora se izgubiti u ruci Božjoj. Kada izgubimo same sebe, zaista doživljavamo mjesto istinske blaženosti.

Znamo da je sluga Božji Stepinac nadrastao sama sebe. On svoju biskupsku službu, svoje svećeništvo, nikada nije gledao kao čast. On se stvarno izgubio za Boga te je gubitkom sebe našao istinski život. Budući da je zaista sama sebe pustio, postao je slobodan – slobodan u pogledu ljudskog dostojanstva, slobodan pretrpjeti sve uvrede, sve klevete, slobodan ljubiti.

„Jao vama, bogataši“

U svjetlu ove istinske blaženosti možemo razumjeti i drugu rečenicu: „Ali jao vama, bogataši: imate svoju utjehu!“ Ako je onaj blažen, tko ne živi za sebe nego takoreći izvan sebe, tko živi gledajući Boga, tko je usmjerio pogled prema Bogu, predao sama sebe u ruke Božje, onda je bogataš čovjek koji sve želi imati za sebe, koji želi imati život, koji želi imati sebe, koji se zatvara u sebe i u svim stvarima ovoga svijeta želi biti uspješan. No u stvarnosti se tim bogatstvom osiromašuje jer postaje siromašan u istinskoj stvarnosti, u Bogu, i njegov život je kao što kaže prvo čitanje „kao drač u pustinji“ (Jr 17, 6), doista „k’o pljeva što je vjetar raznosi“ (Ps 1, 4). Taj život, to „samo ja“, nije dovoljno jer nema istine, ljubavi, jer ne poznaje Boga. I zato Isusova riječ jao vama, ne očekujte više utjehu (Lk 6, 24), nije nekakva izvanjska nadoknada, kao što se isprva čini. To je jednostavno otkrivenje onoga što se događa kad se netko zatvori u materijalnome, u stvarima ovoga doba, kada netko želi biti samo svoj i živi samo za sebe.

Tako vidimo kako se riječi evanđelja poklapaju s prvim čitanjem i riječima psalma, nedjeljne antifone, gdje prorok naviješta Krista i njegove svjedoke i kaže: „Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Gospodina i kome je Gospodin uzdanje. Nalik je na stablo zasađeno uz vodu“ i kojem nikada ne nedostaje vode (Jr 17, 7-8; Ps 1, 3). Tu vodu koje nikad ne nedostaje, koja drvetu daje život vječni, nju nalazimo u vjeri Crkve, u riječi Božjoj, sam Bog daje nam tu vodu.

Augustin kaže u interpretaciji Psalma 1 da je ovaj čovjek kojeg prorok blagoslivlja u psalmu kao drvo koje svoje korijenje pruža u visinu, koje svoj korijen ima u nebu i raste prema nebu. Tako se čini da je za svijet izgubljen, čini se da je svijetu stran, ali ustvari je svoj korijen usadio na istinskoj vodi života. Kardinal Stepinac bio je zaista takvo drvo koje je raslo u visinu, prema zajedništvu s Bogom i koje se time čini gotovo uzdignutim od nas, gotovo stranim u svijetu. I on je zaista svoj korijen imao tamo gdje je životna voda.

Psalam, čitanje i evanđelje pozivaju nas, dakle, vidjeti stvarnu alternativu – ili ćemo živjeti samo za ovo vrijeme, samo za sebe i biti lažno sretni, ili ćemo živjeti s Bogom, pomoću Boga i tako za sve druge. Ne postoje za nas druge mogućnosti za odabir. Na kraju postoje samo te alternative. Sluga Božji Stepinac pokazuje nam stvarni put života i poziva nas na tu ustrajnost, na tu hrabrost živjeti u opreci prema svijetu kada se svijet nalazi u opreci prema riječi Božjoj. Naime on zna sigurno da na kraju samo riječ Božja živi i važi i da je to istinska stvarnost.

U Tebe se, Gospodine, uzdajem

Kada je ovaj sluga Božji 1934. izabran za nadbiskupa koadjutora, prepao se. Znao je dobro za tešku situaciju Katoličke Crkve i katolika vjernika u svojoj zemlji, u toj Jugoslaviji koju su nakon Prvog svjetskog rata umjetno stvorile države Antante od suprotstavljenih dijelova i s jakim protukatoličkim naglaskom. Ali nije znao samo za teškoće i prijetnje. Poznavao je i moć totalitarnih i ateističkih ideologija koje su u to doba već bile jake i koje su počele određivati sve više toga. U toj situaciji nije mogao promatrati biskupsku čast kao napredovanje u ljudskom smislu, kao uspon na višu stepenicu u karijeri. Znao je da je biskupska čast u tom trenutku žrtva, gubitak sebe, bacanje u ruke Božje.

Program svoje biskupske službe našao je u riječima „In Te, Domine, speravi“, svome biskupskom motu. Taj se moto poklapa s riječima antifone: „Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Gospodina“ (Jr 17, 7), Bog mu je uzdanje. „In Te, Domine, speravi – u Tebe se, Gospodine, uzdajem“ (Te Deum).

On se prepustio Gospodinu u tolikoj patnji, prepustio mu se u znanju da je kod Gospodina voda istinskog života, pravo blaženstvo. U svim je poteškoćama ostao čovjek nade, jer je bio čovjek vjere i tako čovjek ljubavi prema bližnjemu, čovjek istinske ljubavi.

Danas nas kardinal Stepinac poziva na tu hrabrost, poziva nas pouzdavati se u Krista i biti ljudima nade.

„U Tebe se, Gospodine, uzdam.“ Tko živi prema tim riječima, zna da su riječi na kraju Te Deuma istinite: „Non confundar in aeternum“ – neću se postidjeti nikada.

Prevela Dorotea Kelčec Ključarić; Book.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

  •  
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Portal Book.hr osim tekstova iz tiskanoga izdanja časopisa Book, nudi dodatne zanimljive i važne teme. Naša je želja doprijeti do ljudi, posebno mladih, koji su iz bilo kojeg razloga privremeno ili trajno odustali od Boga i/ili Crkve; želimo im ponuditi Božju riječ na način na koji će je moći shvatiti i prihvatiti. Jednako tako želimo onima koji su u vjeri pomoći da ustraju i da napreduju u svojem odnosu prema Bogu i prema Crkvi.

Ponosni član obitelji Rhema

Zaklada Rhema

Pratite nas

Pratite nas na Facebooku Pratite nas na Instagramu Pratite nas na Twitteru Pratite nas na Youtubeu

Kontakt

PORTAL I ČASOPIS BOOK
Franje Gažija 2
48 000 Koprivnica, HrvatskaTelefon: +385 (0)95 206 5421 | +385 (0)48 210 104

Sva prava pridržana © 2017. Ustanova Kristofori. Izrada: Kosinus.hr

Na vrh