Foto: Pixabay
…prije nego što prihvati Mesiju, za čovjeka je nužno da bude ponizan i prizna svoju niskost
Druga adventska nedjelja razotkriva nam lik Ivana Krstitelja, proroka koji je neposredno prethodio ukazanju Mesije Isusa. Ako Crkva na njega ukazuje prstom liturgije, to je zato da bi nam pružila prigodu da spoznamo ključni smisao njegova poslanja, a potreba da o tome govorimo nikada se ne gasi: prije nego što prihvati Mesiju, za čovjeka je nužno da bude ponizan i prizna svoju niskost. Taj čin nazivamo preobraćenjem ili pak osviještenjem.
Preobraćenje
Preobraćenje je Božji čin i jedino što čovjek može učiniti jest omogućiti bolje uvjete svojim poniznim držanjem. Potrebno je svratiti pozornost na Ivana, koji se nije usredotočio na predlaganje ili nagovaranje ljudi na neka teška odricanja, nego ih je naveo da se zagnjure u vode Jordana i priznaju svoje grijehe. „To je sve?“ mogli bismo upitati u čuđenju. Da, budući da je učitelj i stvoritelj preobraženja Duh Sveti, preobraženje još nazivamo i „kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom“ (Tit 3, 5).
…razmislimo na tren što može učiniti novorođenče koje se uprljalo?
A zato što smo djeca, pa čak i novorođenčad (1 Pt 2, 2), razmislimo na tren što može učiniti novorođenče koje se uprljalo? Može li se samo okupati ili si promijeniti pelenu? Najviše što može jest da majku svojim plačem obavijesti da se dogodilo nešto neugodno. Majka dovršava čin čišćenja, ona skida uneređenu pelenu i zaranja svoje dijete u kadicu, pere ga i otire, nakon čega mu stavlja čistu pelenu. To je vrlo banalna usporedba, ali držim da je najprimjerenija. Možemo samo iskreno zaplakati nad vlastitom nečisti, a Duh Sveti će, poput majke, napraviti sve ostalo.
Ako se na razini mišljenja i slušanja čovjek uistinu dao uvjeriti u kobne posljedice vlastitih grijeha, osjećaji mogu postati golemom snagom, koja je sposobna napraviti mjesta za Duha Svetoga, koji izvršava čin preobraćenja
Zato je Ivan poveo uzbuđene slušatelje do rijeke Jordana, gdje su oni, potreseni vjerodostojnošću njegovih riječi, priznali svoje grijehe. Godine koje sam proveo kao ispovjednik uvjerile su me u to da ništa ne predstavlja čovjeku toliki teret koliko potreba da prizna svoju niskost i istodobno mu ništa nije toliko teško koliko sam čin izvršenja istoga. A kad se konačno da oduška toj potrebi, ono što slijedi jest plakanje kao kišna godina. Preobraćenje nije samo intelektualni proces, nego također i čuvstven, s tim da nijedan osjećaj nije autentičan ako se čovjek nije ranije u svojim mislima zapitao o nečasnosti vlastitih postupaka. Iz toga proizlaze druga tumačenja preobraćenja, poput promjene mišljenja (grč. metanoia) ili osviještenja. Ako se na razini mišljenja i slušanja čovjek uistinu dao uvjeriti u kobne posljedice vlastitih grijeha, osjećaji mogu postati golemom snagom, koja je sposobna napraviti mjesta za Duha Svetoga, koji izvršava čin preobraćenja.
Nastavak teksta možete pročitati u novoj knjizi p. Augustyna Pelanowskog „Valovi milosti“. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu možete nabaviti ovdje.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
