Razlog zbog kojeg je Mali Cvijet najopasnija od svih svetaca Opasnu?! Zar taj cvjetić!? Kako to može uopće biti? Kako može apostolima djetinje duhovnosti biti opasna? Komu bi ona mogla biti prijetnjom?

Foto: Immaculate, Shutterstock

Kojim se riječima može opisati sv. Malu Tereziju? Nježnost. Nevinost. Iskrenost. Povjerenje. Ljubav. Strast. Skrovitost. Malenost. Mogli bismo nanizati još niz riječi poput tih.

No ja bih predložio jednu drugu riječ kojom bih ju opisao. Tu riječ vjerojatno ne biste očekivali, ona će vas iznenaditi, možda i šokirati i uznemiriti. Ja bih svetu Tereziju opisao kao „opasnu“.

Opasnu?! Zar taj cvjetić!? Kako to može uopće biti? Kako može apostolima djetinje duhovnosti biti opasna? Komu bi ona mogla biti prijetnjom?

Ona je opasna za one koji se prepuštaju duhovnoj osrednjosti. Ona je prijetnja svakoj duši koja ne teži prema svetosti. Ona je smrtni neprijatelj mlakosti.

Terezija nam poručuje: ‘Ako nismo sveti, to je zato što ni ne želimo biti’

Terezija otklanja svaku ispriku, odbacuje svaki valjani razlog koji možemo iznijeti što nismo sveti ili to se barem ne trudimo prema svetosti. Ona je dokaz da je velika svetost moguća svakoj duši te da je razlog naše nesvetosti naša vlastita volja, a ne naša ne/sreća ili okolnosti. Drugim riječima, Terezija nam poručuje: „Ako nismo sveti, to je zato što ni ne želimo biti.“

Mi koji smo zadovoljni i pomireni našom osrednjošću, imamo sve moguće izgovore za to, koje često ponavljamo i vješto opravdavamo. Ne možemo biti sveti jer je to, jednostavno, preteško! Bog nas nije blagoslovio potrebnim značajem ili snagom. Opterećeni smo životom i prezaposleni te se ne možemo prepustiti dokoličarenju i uživanju u Božjim stvarima. Imamo obitelji i poslove koji nas okupiraju.

A naše nas zajednice nimalo ne podupiru u težnjama za svetošću. Naša braća u vjeri previše su svjetovna i uskogrudna. Naše su župe podijeljene, liturgija površna, a svećenici loši propovjednici. Nikada nećemo naći dobroga duhovnog vođu, niti dovoljno vremena za čitanje Svetog pisma.

Svima nam je jasno da je Terezija živjela u jednostavnijem vremenu, kad je svetost još uvijek bila moguća. Danas živimo u vremenu side i terorizma. Okolnosti nisu povoljne za svetost.

Mi osrednji objašnjavamo, smireno, ali sigurno, da je sve u nama i oko nas, jednostavno, nespojivo sa svetošću. Terezija je bila poseban slučaj. Bog mora prihvatiti to da današnji ljudi nikako nisu sposobni za svetost. On nas mora prihvatiti onako kako smo mi prihvatili sami sebe, kao mlake i osrednje. Tako se opravdavamo.

Ali sv. Terezija sa smiješkom lako može odbaciti sve moguće izgovore i isprike koje smo konstruirali. Ona nam ne ostavlja mjesta za skrivanje od Boga ili od nas samih.

I zato je opasna. Ona nam govori da nismo sveti i da za to ne možemo kriviti nikoga osim nas samih.

Ne možemo postati sveti po svojim naporima. Što onda da radimo? Paradoks je u tome da ne trebamo raditi ništa

I što možemo učiniti? Ako ne želimo pobjeći i sakriti se, ako konačno priznamo da je Terezija dokazala da je poziv na svetost univerzalan, što nam je činiti? Nameće nam se da sav teret stavimo na svoja leđa: „Dobro, stinut ću zube i snagom volje oponašati sv. Tereziju na svaki mogući način. Brojit ću do tri i onda ću postati duhovno dijete i bit ću svet, pa će me Bog morati voljeti!“

Međutim ne možemo postati sveti po svojim naporima. Što onda da radimo? Paradoks je u tome da ne trebamo raditi ništa – Bog čini sve što treba.

Uzmimo jedan primjer. Bio sam u posjetu obitelji koja ima trogodišnjeg sina. Nakon ručka mali Jacob obično gleda crtić Tomica i prijatelji. DVD-i se nalaze na visokoj polici, koju Jacob ne može doseći. No on stane pred policu i podigne ruke u zrak, tkao da ga roditelji mogu podignuti da dosegne ono što želi. Bez imalo oklijevanja i bez ijedne riječi on samo stane i ispruži ruke, potpuno uvjeren da će ga netko podići.

Mislim da nam sv. Terezija poručuje da da učinimo isto ono što i mali Jacob čini:

Moramo biti odvažni.
Moramo podići ruke i očekivati da budemo podignuti.
Moramo dopustiti Bogu da učini svoje.

Možemo reći: „Pa to je tako jednostavno, čak bi i dijete to moglo“, ali nije baš tako. To je toliko jednostavno da bi jedino dijete to moglo učiniti. Prestanimo nalaziti izgovore. Prestanimo pokušavati postići svetost vlastitim naporima i pameću. Umjesto toga se odvažimo, podignimo ruke i dopustimo da nas podigne Otac koji nas ljubi.

Autor: o. Robert McTeigue, SJ (Aleteia.org)

Preveo Josip Sinjeri; Book.hr , odabrala A. P.

Knjigu „Košulja od vatre“ autorâ Heather King možete nabaviti putem webshopa naše biblioteke Figulus  ovdje.