Foto: Sue Thayer/40 dana za život

Jučer je u Zagrebu započela druga Međunarodna konferencija za život, na kojoj su se okupili prolife govornici iz Hrvatske i svijeta. Među njima bila je i bivša djelatnica „Planned Parenthooda“, poznate američke organizacije koja pruža usluge pobačaja i promiče seksualni odgoj – Sue Thayer.

Sue nam je u razgovoru otkrila zašto se je zaposlila u klinici za vršenje pobačaja, čemu je sve svjedočila, kako je to utjecalo na nju, te u kojem je trenutku spoznala da je sve što radi – pogrešno. Razgovor možete pročitati u nastavku.

Radili ste u upravi „Planned Parenthooda“. Kako ste se odlučili zaposliti ondje?

Sue: U „Planned Parenthoodu“ počela sam raditi misleći da pomažem ženama, a uz to sam i dosta zarađivala, bilo mi je blizu obiteljske kuće i mogla sam na posao ići biciklom. Zvuči glupo, znam. Nisam znala puno o abortusu. Odrasla sam u obitelji koja nije živjela vjeru. Sjećam se sudskog procesa Roe protiv Wade 1973., ali meni osobno to nije ništa značilo. Nisam uopće znala što je to, nismo o tome razgovarali u obitelji. U početku je to bilo dobro radno mjesto.

„Nakon 480 sati molitve ispred klinike, ona je bila zatvorena“

Jeste li se katkada znali upitati, je li to što radite ispravno?

Sue: Puno sam se puta pitala je li to što radim ispravno. Nekoliko mjeseci nakon što sam se zaposlila u klinici, morala sam ići na odjel za abortuse i ondje provesti radni dan. Bio je to težak dan. Gledala sam kako se rade klasični (kirurški) abortusi; bilo ih je između 35 i 40 dnevno. Gledajući to sve, slušajući… dijete je bilo raskomadano u okrugloj staklenoj posudi, a nakon toga dijelovi su se tijela slagali da bi se provjerilo nedostaje li koji dio. Toga dana među pobačenom djecom bili su i blizanci. Majci nije rečeno da se radi o blizancima kako ju se ne bi ‘uznemiravalo’. Otišla sam odande uvjerena da je klasični abortus strašan. Kasnije su se počeli raditi kemijski (medicinski) abortusi. I ja sam bila obučena kako ga raditi, i radila sam ga, jer se je taj abortus vršio bez medicinskog osoblja. Mi to zapravo nismo smjeli raditi i kada sam to rekla, dobila sam otkaz. Mislila sam da sam završila s time i da više nikada neću pričati o tome. Dvije godine kasnije uključila sam se u inicijativu „40 dana za život“ i molili smo ispred klinike za abortuse u kojoj sam bila radila.

Započeli ste molitvu ispred klinike u kojoj ste do nedavno radili…

Sue: Na to sam se odlučila jer su me neki kršćani u mome gradu ispitivali što se događa u klinici, i kad sam im rekla, bili su šokirani. Shvatila sam da sam ja jedina koja može pričati o tome i da bih trebala nešto učiniti. Nakon 480 sati molitve ispred klinike, ona je bila zatvorena. To je čudo. Čak i kada sam radila ondje, bila sam za život. Na intervjuu za posao rekla sam da mislim da je abortus ubojstvo, da svako dijete ima pravo biti rođeno. Život je neprocjenjiv.

Kada sam pokrenula molitvenu inicijativu pred klinikom, najviše sam se bojala susreta s bivšim kolegama. Znala sam da će biti ljuti; u početku sam htjela ostati i moliti u blizini svoga automobila, no Bog me je potaknuo da odem pred kliniku. Tada sam se jednoj bivšoj kolegici osmjehnula i rekla joj: ‘Jin, Isus te voli!’ Željela sam dodati: ‘I ja te volim!’, ali nisam još bila na toj razini da bih to mogla reći. Jin se je jako razljutila i vikala jer je ateistkinja. No, ja sam se uspjela suočiti sa svojim strahom.

„Ponudili su mi mnogo novaca da ne govorim što se ondje zaista događa…“

Borite li se katkada s osjećajem krivnje zbog prošlosti?

Sue: Kada razmišljam o svojoj prošlosti, znam da mi je Bog oprostio. No, ja i dalje živim u istom gradu, gledam žene koje rade abortuse, i to je jako teško – i za mene i, vjerujem, za njih. Znam kako izgleda abortus i ponekad plačem, ponekad se sjetim da sam i sama umalo učinila abortus i zahvaljujem što nisam. Nisam nikada doživjela da mi je netko tko je odustao od pobačaja došao i rekao da je pogriješio.

Bog je dotaknuo moje srce. Dok sam ondje radila, otkrila sam kršćansku radijsku stanicu. Počela sam slušati Božju riječ; išla sam u crkvu gdje su ponekad znali podupirati abortus a ja sam se cijelo vrijeme pitala: ‘Ne bi li trebali biti na drugoj strani?’ No, kada sam počela slušati tu radijsku postaju, počela sam se propitivati radim li ispravnu stvar, što Bog misli o abortusu, da smo svi stvoreni na Njegovu sliku; činiti abortus je pogrešno, to je ubojstvo. Vidjela sam to na svoje oči. Brojne pobačaje. Što sam se više približavala Bogu, to sam bila svjesnija da se moram maknuti odande. Nakon što sam dobila otkaz, uslijedilo je veliko olakšanje. Ponudili su mi mnogo novca, gotovo godišnju plaću, u zamjenu da ne govorim o tome što se događa u klinici. No, nisam pristala.

„Kada sam dobila otkaz, pitala sam se kako ću podizati svoju djecu…“

Što se je promijenilo u Vašem životu otkako ste se uključili u inicijativu „40 dana za život“?

Sue: Kada sam se uključila u inicijativu „40 dana za život“, Bog je mene i moju obitelj silno blagoslovio. Dok sam molila ispred klinike, sretala sam žene koje su namjeravale napraviti pobačaj, a većinu sam ih poznavala, one bi se zaustavljale i ja bih ih pitala: ‘Znate li da se sada unutra rade abortusi?’ Mnoge od njih bi se tada okrenule i otišle.

Ne znači da se ja danas ne borim i da nemam poteškoća u životu, ali znam da činim ispravnu stvar. Kada sam dobila otkaz, pitala sam se kako ću podizati svoju djecu, jer samohrana sam majka. No, Bog me je blagoslovio i stvari su se posložile. Radila sam razne poslove, držala govore i na kraju sam se na puno radno vrijeme uključila u inicijativu „40 dana za život“. Tako sam došla i ovdje, u Hrvatsku na ovu međunarodnu konferenciju. Blagoslov je to što sam bila i na jednoj i na drugoj strani, a sada sam na pravoj.

Nedavno je objavljen film „Unplanned“ o čemu smo pisali na našem portalu. Može li ovaj film, po Vama, značajnije utjecati na promjenu mišljenja o abortusu?

Sue: Film „Unplanned“, nastao prema priči Abby Johnson, promijenio je mišljenja mnogih. Mnogi su dolazili moliti nakon što su pogledali film. Razgovarala sam i s jednim američkim kongresmenom koji je rekao da to nije istina. Rekla sam mu da bi, ako to već žele dopustiti, to barem trebao pogledati uživo. U filmu su prikazane tri zaista teške scene vršenja abortusa, no uživo je puno strašnije jer čujete zvukove, osjetite miris… Zato želim pričati o tome svima onima koje je neprijatelj oslijepio da ne vide istinu.

Želite li za kraj što poručiti našim čitateljima?

Sue: Željela bih vama u Hrvatskoj poručiti da se uključite; pronađite najbližu ustanovu u kojoj se vrše abortusi i idite onamo moliti. Možda ćete nekada pomisliti da to nije vrijedno, da imate važnijih stvari za napraviti, ali vi sijete sjeme a Bog uvijek nagrađuje naš trud.

Djelić atmosfere s konferencije.

Razgovarala Gabriela Jurković; Book.hr