Svjedočanstva

ORESTE PESARE

Ranio me brat iz zajednice ...uvijek sam mislio da neću imati problema s opraštanjem ako se ukaže potreba za tim

Foto: Pixabay

 

Baš kao i naša obitelj, kršćanska je zajednica mjesto gdje smo mi, Isusovi učenici, pozvani iskusiti svoju ranjenu narav i odlučiti oprostiti svim srcem. Znam da bi se nekome moglo učiniti neobičnim, baš kao što se i meni činilo na početku mog obraćenja, da u kršćanskoj zajednici i dalje postoji potreba za oproštenjem. Ne bi li svi trebali udovoljavati svojim bližnjima, kao što je Isus zapovjedio svojim učenicima: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga (Mt 22, 39)?

Moramo biti spremni oprostiti, uvijek!

Ali sada, nakon mnogo godina života u zajednici, u potpunosti se slažem s Isusom koji je, poznavajući ljudsko srce, naglašavao potrebu kršćana da praštaju jedni drugima: Tada pristupi k njemu Petar i reče: „Gospodine, koliko puta da oprostim bratu [dakle bratu, ne nekom strancu] svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?“ Kaže mu Isus: „Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam“. (Mt 18, 21-22) Moramo biti spremni oprostiti, uvijek!

…uvijek sam mislio da neću imati problema s opraštanjem ako se ukaže potreba za tim

Zapravo, uvijek sam mislio da neću imati problema s opraštanjem ako se ukaže potreba za tim. Smatrao sam da je mamin primjer toliko snažno ostavio traga na meni da bih se mogao nositi s bilo kakvom situacijom bez ikakve trajne ljutnje ili zamjeranja. Tako sam se osjećao sve dok se nisam zaista morao suočiti i živjeti s vrlo bolnom situacijom u svojoj zajednici. Radilo se o mojoj braći i sestrama koje sam volio više od svih drugih i s kojima sam odrastao u vjeri, u iskustvu karizmatske obnove i u životu zajednice.

Posebno me ranio jedan od njih koji je povjerovao u lažnu optužbu protiv mene, iako sam ga uvijek iznova uvjeravao da nisam učinio ono za što su me optužili

Nunzia i ja već smo nekoliko godina živjeli u Rimu i služio sam kao jedan od voditelja zajednice, kada su gotovo svi članovi naše zajednice u Foggiji i okolici odlučili napustiti zajednicu. Već neko vrijeme nisu se slagali s nekim važnim smjernicama koje je dalo vodstvo zajednice, a došlo je i do nekih vrlo neugodnih nesporazuma između mene i nekoliko regionalnih voditelja zajednice. Bili su nezadovoljni načinom na koji sam pomagao voditi širu zajednicu. Posebno me ranio jedan od njih koji je povjerovao u lažnu optužbu protiv mene, iako sam ga uvijek iznova uvjeravao da nisam učinio ono za što su me optužili. Nunzia i ja bespomoćno smo gledali kako gotovo svi članovi naše obitelji napuštaju zajednicu, uključujući i mog oca, koji je tada već bio udovac. Bilo je to vrlo bolno iskustvo.

Proročka vizija

Zapravo, Gospodin me je već pripremao godinama prije ove strašne situacije u jednoj proročkoj viziji. Jedne noći pripremao sam katehezu na temu izgradnje i života u kršćanskoj zajednici. Te noći, cijele noći, sve do zore, molio sam u tjeskobi ne dobivajući niti jedne riječi od Gospodina. A onda mi je odjednom došla jedna vrlo jasna i živa vizija.

„Oreste, ovo je odgovor na tvoje pitanje… moći ćeš graditi kršćansku zajednicu kada ti braća i sestre u vjeri pribiju ruke i noge na križ, iako vjeruješ da si nevin, kada ne budeš mogao reagirati i kada odlučiš oprostiti jer ljubiš svog Boga.“

U viziji sam vidio kako mi prilaze neki ljudi, tiho čavrljajući i smiješeći mi se kad bi me pogledali. Dvoje od njih (koje sam kasnije prepoznao kao dvojicu voditelja koje sam ranije spomenuo) prišlo mi je noseći u rukama čekić i čavle. Kad su došli do mene, i dalje srdačno razgovarajući sa mnom, pritisnuli su me na veliki križ koji je ležao na zemlji pored mene i počeli mi pribijati ruke i noge na njega. Vizija je iznenada nestala i čuo sam jasan glas kako mi govori: „Oreste, ovo je odgovor na tvoje pitanje… moći ćeš graditi kršćansku zajednicu kada ti braća i sestre u vjeri pribiju ruke i noge na križ, iako vjeruješ da si nevin, kada ne budeš mogao reagirati i kada odlučiš oprostiti jer ljubiš svog Boga.“ Naravno, bio sam potpuno preplavljen kada sam, godinama kasnije, shvatio da se proročka vizija ispunila u mom životu.

Nisam im mogao odmah oprostiti

Nisam im mogao odmah oprostiti. Osjećaj boli, pretrpljene nepravde i odbojnosti bili su toliko jaki u mom srcu da sam osjećao oštru bol u trbuhu pri svakoj pomisli na osobe koje su duboko ranile moje srce. Imao sam dojam da uništavaju sve za što sam živio, možda vjerujući da to čine u dobroj namjeri i čiste savjesti. Naravno, nisam ni ja bio potpuno nevin. Bio sam svjestan činjenice da su i oni ranjeni zbog te situacije i mog ponašanja. Zajedno smo uništavali divno Božje djelo među nama zbog naših grijeha i nesposobnosti da učinimo ono što je ispravno i dobro.

Često sam u sebi molio Gospodina da ih natopi svojom krvlju prije nego učinim nešto zaista osvetoljubivo

Počeo sam moliti i svakodnevno ih prikazivati na svetoj misi. U početku mi je bilo jako teško. Sjećam se da sam ih u duhu umakao u kalež tijekom posvećenja vina u rukama svećenika. Često sam u sebi molio Gospodina da ih natopi svojom krvlju prije nego učinim nešto zaista osvetoljubivo. Euharistija je, naravno, počela polako, ali sigurno djelovati na moje srce. Godinu i pol dana vjerno sam ih prikazivao na svakodnevnoj svetoj misi. To nije bila samo moja dužnost, već prijeka potreba koja mi je pomogla preživjeti i osjetiti Kristov mir. A onda jednoga dana… puf! Bol i odbojnost jednostavno su nestali. Gospodin je iscijelio moj um i moje srce. Aleluja!

Pomirenje

Počeo sam razmišljati o iskustvu svoje majke kojeg sam se tako jasno sjećao te sam počeo osjećati potrebu učiniti nešto konkretno kako bi došlo do pomirenja. Između ostalog, sjećam se kako sam im jednog Božića odlučio odnijeti panettone i spumante (tradicionalni talijanski božićni kolač i talijansko pjenušavo vino).

Ono što smo uništili svojim grijehom, sada smo mogli obnoviti pod vodstvom Duha Svetoga. Aleluja!

Iako sam se bojao da ne učinim nešto krivo, otišao sam do prve kuće i pokucao na vrata. Kad su se vrata otvorila, na brzinu sam im poželio „Sretan Božić“, predao im darove i odjurio uplašen, ali sretan što sam mogao učiniti nešto čime bih započeo obnavljati izgubljeno jedinstvo. Od tada smo se počeli međusobno pozivati na ručkove, večere, posjete u Rim ili zajednička slavlja. A kada je jedan od njih hospitaliziran u Rimu, otišao sam ga posjetiti. Čim je otpušten iz bolnice, došao je sa svojom suprugom k nama na večeru.
Od tada je prošlo trinaest godina i milošću Gospodnjom, tijekom godine koju je papa Franjo posvetio Božjem milosrđu, više od 600 članova naših dviju zajednica zajedno je u bazilici sv. Petra proslavilo jubilej milosrđa svečanim Euharistijskim slavljem pomirenja i mira. Ono što smo uništili svojim grijehom, sada smo mogli obnoviti pod vodstvom Duha Svetoga. Aleluja!

Ulomak iz knjige „Veliča duša moja… Duh Sveti na djelu u mom životu“ autora Orestea Pesarea. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi pročitajte ovdje, a kupiti ju možete ovdje.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh