Foto: Shutterstock
»U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
„Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas. Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovjedi da bdije. Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti – da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro – da vas ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe. Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!”«
Mk 13,33-37
Bdijenje. Taj novi izraz ovoga liturgijskog vremena ima u evanđelju dva prizvuka. Ispunjava strahom i nesigurnošću se jedne strane, te milinom i radošću s druge. Zato su i prispodobe dvojake.
Isus nas u evanđelju prve nedjelje došašća upozorava na tu nesigurnost. U iščekivanju drugog njegova dolaska ne smijemo se vladati kao gospodari i silnici, nego kao sluge koji sve primaju od svoga gospodara i stoga ga budno čekaju. Gospodar ima pravo doći nam u susret kad on to odluči, kada se njemu to učini prikladnim. Na nama je da budno čekamo kako bismo ga dočekali na vratima spremni da ga uslužimo. Gospodar bi mogao iznenaditi! Neka se to ne dogodi na muku i sramotu onih koji čekaju, jer, ne budu li bdjeli, osjećat će kao da im je tat potkopao kuću i ugrozio imovinu.
Međutim, u punom smislu riječi, ovo je bdijenje radosno iščekivanje konačnog susreta s onim koga se ljubi, susreta koji više nikada neće biti ugrožen odsutnošću ili rastankom. To je iščekivanje nalik onome kojim zaručnica čeka svoga zaručnika. To je iščekivanje srca koje ljubi, vjerno čekanje na ljubljeno biće, poput čekanja majke na povratak sina, žene na povratak njezina muža, poput iščekivanja prijatelja kojem se obojica raduju kao novom obogaćujućem susretu.
Tako Crkva čeka Krista. A Crkva smo mi, svatko od nas u našem osobnom rastu vjere i u zajednici koja se okuplja na svetu misu „iščekujući njegov slavni dolazak”!
Iz knjige fra Zvjezdana Linića „Neka mi bude po Riječi Tvojoj”. Izdavač: Teovizija
Priredila Martina Vidaković; Book.hr
