Foto: Shutterstock

Na prvoj godini fakulteta otišao sam na ispovijed u Baziliku Srca Isusova u Palmotićevoj.
Osjećao sam se kao da sam izgubio dostojanstvo.
U potpunosti.

Počeo sam čeznuti za čistoćom.
Nevinošću tijela, duha. Cijelog bića.

Kada sam se već ustao i krenuo izaći iz ispovjedaonice, svećenik mi je rekao:
„Isus. On je odgovor.“

Činilo se da je nemoguće pobjeći. Blud je duboka jama. Činilo se…

Sljedećih nekoliko dana osjećao sam se kao u jami s lavovima.

Činilo se da je nemoguće pobjeći. Blud je duboka jama.

Činilo se.
Stan u kojem sam do tada živio, morao sam iznenada napustiti.
Danas vidim da me Gospodin vodio na drugu lokaciju. Bila je to Gajeva ulica u Zagrebu. Malena garsonijera u koju me doveo On. U to sam danas siguran.

Gledao sam kako odlaze u noć s nepoznatim muškarcima.
Najčešće ne zato što to žele, nego zato što su na to bile prisiljene.
Gledao sam i pitao se kakav je to život

Svaku večer, točno ispred ulaza u dvorište zgrade okupljalo se nekoliko žena koje su prodavale svoje tijelo drugima za novac.
Gledao sam kako odlaze u noć s nepoznatim muškarcima.
Najčešće ne zato što to žele, nego zato što su na to bile prisiljene.
Gledao sam i pitao se kakav je to život.

Gledao sam sve dok nisam shvatio.

Isti onaj koji sam živio i ja.
Ropstvo.
Život u jami s lavovima.
„Jami iz koje je nemoguće pobjeći.“

Jednu večer, dok sam otključavao ulazna vrata dvorišta, jedna od ovih žena rekla mi je: „Dobro večer susjed“. A ja sam samo prošao.

Nisam želio da me itko vidi u bilo kakvoj komunikaciji s njima.
Nisam ih želio ni pogledati.
Nekoliko tjedana.

Sve dok jednu večer, na klupici u obližnjem parku nisam ugledao svoju „susjedu“.
Onu kojoj nisam nikada odvratio na njezin pozdrav.
Bila je tamo i molila krunicu.
Prostitutka i krunica…

Rekla mi je da mi ne zamjera što ju ne pozdravljam.
„Znam da te ne zanimaju moje usluge. Već bi to do sada tražio.
Navikla sam da me muškarci gledaju kao ropkinju i kao da ne vrijedim ništa

Izgubljen i sam, sjedio sam tamo dugo i gledao u nju. I odlučio joj prići.

Prepoznala me.

Rekla mi je da mi ne zamjera što ju ne pozdravljam.
„Znam da te ne zanimaju moje usluge. Već bi to do sada tražio.
Navikla sam da me muškarci gledaju kao ropkinju i kao da ne vrijedim ništa.
To je moj život.
Voljela bih večeras biti sa svojom obitelji. Imati nekoga koga ću voljeti. Nekoga tko će voljeti mene.
Voljela bih. Ali večeras ću opet otići u nečiji stan i ne znati hoću li ostati živa.
Bez dokumenata sam samo komad mesa. A muškarci gladni lavovi.“

Nakon nekoliko sekundi pokazala mi je svoju krunicu i rekla još nešto:

„Postoji netko tko me ne gleda tako – Isus.“

Nisam to tada mogao znati.
Ali danas to zna i moje srce.

Isus. On je odgovor.

Mene je bilo sram sjediti pored nje. Njemu je stalo da joj podari dostojanstvo.
Meni je pred očima bila njezina prošlost. Njemu ono za što ju je stvorio.
Meni je bilo važno ono što ona čini. Njemu ona.

Njemu sam važan ja.
Svaka žena.
I ti.

Njemu sam važan ja.
Svaka žena.
I ti.

Zato je došao u jamu.
Moju i njezinu.
I odnio pobjedu nad „lavovima“.
Zato će doći i u tvoju. Moli krunicu.
I vidjet ćeš Ga kako se po zrncima spušta i dolazi po tebe.

Nju danas ne možete sresti na klupama nekih parkova. Više nije tamo.

Isus. On je odgovor.

On joj je vratio dostojanstvo.
I poslao nekoga tko će ju ljubiti, bez obzira na ono što je bila.
Mnogi su mislili da nikada neće osjetiti radost majčinstva.
Ali ona se nije prestala nadati. Nijedan dan.

„Ako su usahla Sarina utroba i Abrahamova starost mogli dati novog sina..“

Danas ju možete pronaći u jednoj drugoj klupi.
Zajedno sa svojim sinom sjedi u klupi svoje župe.
I predvodi krunicu

Danas ju možete pronaći u jednoj drugoj klupi.
Zajedno sa svojim sinom sjedi u klupi svoje župe.
I predvodi krunicu.

Koji život. Novi život.

A ja?

Nije bilo lako pisati ove riječi. Onaj tko je proživio ovo ropstvo uvijek teško o njemu govori.
Ovo je moje hvala.
Hvala Isusu.

Za dostojanstvo.
Za oprost.
Za čežnju.
Čežnju koju si započeo u meni toliko davno.

I za nešto posebno.

Hvala Ti za moju suprugu. Hvala Ti što si ju stvorio. I što joj se diviš.
Hvala Ti što me učiš kako ju trebam gledati.
Hvala Ti što me učiš kako ju trebam ljubiti.

I hvala Ti za najveću utjehu.

Što ju činiš sretnom –
jer zna da postoji Netko tko ju ljubi više od mene. +

Priredile: I.A., M.V., Book.hr

Autor: Matej Lovrić