Duhovnost

PROMIŠLJANJE NA POČETKU DOŠAŠĆA

Papa emeritus Benedikt XVI: ‘Pod utjecajem hedonističkog konzumerizma, Božiću prijeti opasnost da izgubi svoj duhovni smisao’ „Po ozračju koje ga čini prepoznatljivim, Božić je svetkovina svega svijeta. I oni koji se ne priznaju vjernicima, naime, mogu u tom kršćanskom blagdanu kojeg se slavi svake godine opaziti nešto čudesno i nadnaravno, nešto duboko što govori srcu.“

Papa emeritus Benedikt XVI: 'Pod utjecajem hedonističkog konzumerizma, Božiću prijeti opasnost da izgubi svoj duhovni smisao'

Foto: Shutterstock


 

Draga braćo i sestre, upravo danas započinju dani došašća koji nas neposredno pripravljaju na Gospodinov Božić: ušli smo u Božićnu devetnicu tijekom koje se u mnogim kršćanskim zajednicama slave liturgijska slavlja koja resi obilje biblijskih tekstova kojima je cilj snažnije pobuditi iščekivanje Spasiteljeva rođenja. Cijela Crkva, naime, upire svoj pogled vjere u tu svetkovinu koja je sada već tako blizu pripremajući se, kao i svake godine, pridružiti radosnoj pjesmi anđela, koji su usred noći najavili pastirima čudesni događaj Otkupiteljeva rođenja, pozivajući ih da se zapute u betlehemsku spilju. Ondje leži Emanuel, Stvoritelj koji je postao stvorenje, povijen u pelene i položen u skromne jasle (usp. Lk 2,13-14).

„Božić je susret s novorođenim djetetom koje plače u siromašnoj spilji…“

Po ozračju koje ga čini prepoznatljivim, Božić je svetkovina svega svijeta. I oni koji se ne priznaju vjernicima, naime, mogu u tom kršćanskom blagdanu kojeg se slavi svake godine opaziti nešto čudesno i nadnaravno, nešto duboko što govori srcu. To je blagdan koji pjeva o daru života. Rođenje djeteta uvijek bi morao biti događaj koji donosi radost; zagrljaj novorođenčeta redovito budi u čovjeku osjećaje pažnje i brižnosti, ganuća i nježnosti. Božić je susret s novorođenim djetetom koje plače u siromašnoj spilji. Dok ga promatramo u jaslicama, kako ne pomisliti na mnogu djecu koja i danas, u mnogim dijelovima svijeta, dolaze na svijet u velikom siromaštvu? Kako ne pomisliti na neprihvaćenu i odbačenu novorođenčad, na onu koja ne uspije preživjeti zbog oskudice lijekova i nedovoljne brige? Kako ne pomisliti i na obitelji koje bi htjele iskusiti radost rođenja vlastitog djeteta ali im se ta želja nije ispunila? Pod utjecajem hedonističkog konzumerizma, nažalost, Božiću prijeti opasnost da izgubi svoj duhovni smisao i pretvori se u prigodu za kupnju i razmjenu darova zbog koje trgovci zadovoljno trljaju ruke! Poteškoće, nesigurnosti i sama ekonomska kriza kroz koju ovih mjeseci prolaze mnogobrojne obitelji, i kojom je pogođen čitav svijet, mogu biti poticaj na ponovno otkrivanje topline jednostavnosti, prijateljstva i solidarnosti, tih tipičnih božićnih vrijednosti. Nakon što se s njega skinu sve naslage konzumerizma i materijalizma, Božić može postati prigoda za prihvaćanje, kao osobnoga dara, poruke nade koja proizlazi iz otajstva Kristova rođenja.

„Pred našim se očima, kao i svake godine, ponavlja neprolazno veliko otajstvo našega spasenja…“

Sve to, međutim, nije dovoljno da se shvati puna vrijednost svetkovine za koju se pripravljamo. Mi znamo da se o njoj slavi središnji događaj povijesti: utjelovljenje božanske riječi za otkupljenje ljudskog roda. Sveti Leon Veliki, u jednoj od svojih brojnih božićnih homilija, ovako kliče: „Kličimo u Gospodinu, dragi moji, i otvorimo svoje srce najčišćoj radosti. Jer je svanuo dan, za koji se svijet još od davnih vremena pripravljao, koji za nas znači novo otkupljenje i vječnu radost. Pred našim se očima, kao i svake godine, ponavlja neprolazno veliko otajstvo našega spasenja koje je obećano od početaka i koje se ispunilo na kraju vremena“ (Homilija XXII.). Na tu se temeljnu istinu u svojim poslanicama više put vraća sveti Pavao. Galaćanima, primjerice, piše: „A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan da… primimo posinstvo“ (4,4). U Poslanici Rimljanima ističe logike i zahtjevne posljedice toga spasenjskog događaja: „ako pak djeca (Božja), onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo“ (8,17). Ali poglavito sveti Ivan u Proslovu četvrtoga Evanđelja duboko razmišlja o otajstvu utjelovljenja. Zato je Proslov već davno ušao u božićnu liturgiju: u njemu se naime nalazi izraz koji označava uzrok naše radosti i sažima istinski sadržaj te svetkovine: „Et Verbum caro factum est et habitavit in nobis / I Riječ tijelom postade i nastani se među nama“ (Iv 1,14).

„Naprotiv, na Božić se spominjemo nečega vrlo konkretnog i važnog za ljude…“

Na Božić, dakle, ne obilježavamo tek obljetnicu rođenja velike osobe; ne slavimo jednostavno i na apstraktan način tajnu rođenja jednog čovjeka ili općenito tajnu života; još manje slavimo početak novog godišnjeg doba. Naprotiv, na Božić se spominjemo nečega vrlo konkretnog i važnog za ljude, nečega bitnog za kršćansku vjeru, spominjemo se istine koju sveti Ivan sažima u svega nekoliko riječi: „Riječ tijelom postade“. Riječ je o povijesnom događaju kojeg se evanđelist Luka trudi smjestiti u točno određeni kontekst: zbio se u dane kada je izašla odredba o prvom popisu cara Augusta, kada je Kvirinije bio upravitelj Sirije (usp. Lk 2,1-7). Događaj spasenja koji je Izrael vjekovima iščekivao dogodio se u noći koja je povijesno datirana. U mrkloj noći koja se nadvila nad Betlehemom upalilo se veliko svjetlo: Stvoritelj svega svijeta se utjelovio sjedinivši se nerazdruživo s ljudskom naravi, tako da je postao stvarno “Bog od Boga, svjetlo od svjetla” i istodobno čovjek, pravi čovjek. Ono što Ivan na grčkom naziva “ho logos” – prevedeno na latinski „Verbum“ a na hrvatski „Riječ“ – znači također „Smisao“. Mogli bismo zato Ivanov izraz shvatiti ovako: „vječni Smisao“ svijeta postao je opipljiv našim osjetilima i dokučiv našim umom: sada ga možemo rukom dotaknuti i promatrati (usp. 1 Iv 1,1). „Smisao“ koji se utjelovio nije neka opća ideja utisnuta u svijet; to je „Riječ“ upućena nama. Logos nas poznaje, poziva nas, vodi nas. Nije neki opći zakon, u sklopu kojeg mi vršimo neku ulogu, već je Osoba koja se zanima za svakog pojedinog čovjeka; to je živi Božji Sin, koji se utjelovio u Betlehemu.

„Priliči li Bogu da postane djetetom?“

Mnogim ljudima, i na neki način svima nama, sve se to čini previše lijepim da bi bilo istinito. No, bez ikakve sumnje nam je potvrđeno: da, postoji smisao, i smisao nije neki nemoćni prosvjed protiv apsurda. Smisao ima moć: to je Bog, dobri Bog, kojega se ne smije miješati s nekim uzvišenim i dalekim bićem, kojeg nećemo nikada doseći, već je Bog koji je postao naš bližnji i vrlo nam je blizak, koji ima vremena za svakoga od nas i koji je došao da ostane s nama. Samo se od sebe, dakle, nameće pitanje: „Je li takvo nešto moguće? Priliči li Bogu da postane djetetom?“. Da bismo pokušali otvoriti srce toj istini koja prosvjetljuje čitavu ljudsku egzistenciju, treba prignuti um i priznati ograničenost našega razuma. U betlehemskoj štalici Bog nam se pokazuje kao ponizno dijete da pobijedi našu oholost. Možda bi se lakše predali da je pred nas izašao sa svojom moći i mudrošću. Ali, on ne želi našu predaju, već radije apelira na naše srce i na našu slobodnu odluku da prihvatimo njegovu ljubav. Učinio se malenim da nas oslobodi one ljudske težnje za veličinom koja proizlazi iz oholosti; slobodno se utjelovio da nas učini uistinu slobodnima, slobodnima da ga ljubimo.

„Pripremimo se, stoga, za Božić s poniznošću i jednostavnošću, oraspoložimo se za primanje dara svjetla, radosti i mira…“

Draga braćo i sestre, Božić je povlaštena prilika za razmišljanje o smislu i vrijednosti naše egzistencije. Približavanje te svetkovine nam pomaže razmišljati, s jedne strane, o dramatičnosti povijesti u kojoj ljudi, ranjeni grijehom, vječno tragaju za srećom i zadovoljavajućim smislom života i smrti; s druge nas potiče razmišljati o milosrdnoj dobroti Boga, koji je došao ususret čovjeku da mu izravno saopći Istinu koja spašava, i prijateljuje s njim i učini ga dionikom svojega života. Pripremimo se, stoga, za Božić s poniznošću i jednostavnošću, oraspoložimo se za primanje dara svjetla, radosti i mira, kojim to otajstvo zrači. Prihvatimo Kristov Božić kao događaj koji je kadar obnoviti danas naš život. Susret s Djetešcem Isusom pretvara nas u ljude koji ne misle samo na sebe, već se otvaraju očekivanjima i potrebama braće. Na taj ćemo način i mi postati svjedoci svjetla koje Božić prosipa na čovječanstvo trećeg tisućljeća. Molimo Presvetu Mariju, svetohranište utjelovljene Riječi, i svetog Josipa, tihog svjedoka događaja spasenja, da u sebi osjetimo one osjećaje koji su njih prožimali dok su iščekivali da se Isus rodi, tako da i mi uzmognemo sveto proslaviti predstojeći Božić, u radosti vjere i nošeni zauzetošću za iskrenim obraćenjem.

Kateheza pape emeritusa Benedikta XVI. na općoj audijenciji srijedom, 17. prosinca 2008. godine.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh