PROGLEDALA, IAKO NEMA ZJENICA U snu me predstavila Padru Piju, a on je na mojim očima napravio znak križa i nestao Iako me baka podsjetila da Padra Pija zamolim za ozdravljenje, ja sam na to zaboravila. Ipak, dobro se sjećam da je Padre Pio, čim sam kleknula pred njim, svojim ranjenim rukama dotaknuo moje oči i na njima napravio znak križa

Foto: Pixabay

Gemma Di Giorgi, žena iz sicilijanskog grada Ribere u provinciji Agrigento, mogla je vidjeti svojim očima trideset godina, iako nije imala zjenice. „Ako mi se približite, vidjet ćete da su moje oči malo čudne. Uopće nemam zjenice“, rekla mi je kada sam je posjetio u njezinu rodnom gradu. „Prema svim medicinskim saznanjima ja ne bih trebala ništa vidjeti. Međutim, vidim i pišem poput osobe sa zdravim vidom.“ Gemma Di Giorgi članica je Pomoćnika božanskog milosrđa, koje je osnovao otac Domenico Labellarte pod vodstvom Padra Pija. Živi u svome rodnom gradu, ali često putuje svijetom svjedočeći o onome što joj se dogodilo. O njezinu je iskustvu također snimljen dokumentarni film.

Moja je majka gotovo odmah shvatila da se moje oči razlikuju od očiju druge djece. Kada sam imala tri mjeseca, počela je sumnjati da ne vidim

„Rođena sam na Božić 1939.“, kaže.
Moja je majka gotovo odmah shvatila da se moje oči razlikuju od očiju druge djece. Kada sam imala tri mjeseca, počela je sumnjati da ne vidim. Odvela me je k liječniku u Riberi koji nije mogao odrediti težinu moga stanja, stoga joj je preporučio da me odvede dvojici specijalista u Palermo. Bili su to oftalmolozi dr. Cucco i dr. Contino. Oni su utvrdili da sam slijepa jer uopće nemam zjenice.

Kada mi je bilo sedam godina, u posjet nam je došla rođakinja koja je bila redovnica. Ona je mojim roditeljima savjetovala da se za pomoć obrate Padru Piju, svetom kapucinskom fratru koji je na tijelu imao stigme

Moja je obitelj bila očajna, ali oni tu nisu ništa mogli učiniti. Roditelji su mi pričali da su me često znali nositi pred oltar Majke Božje u crkvi jer su znali da moje oči mogu ozdraviti samo čudom.
Kada mi je bilo sedam godina, u posjet nam je došla rođakinja koja je bila redovnica. Ona je mojim roditeljima savjetovala da se za pomoć obrate Padru Piju, svetom kapucinskom fratru koji je na tijelu imao stigme. Taj je njezin savjet mojoj baki pružio veliku nadu. Ona je počela moliti i zamolila je našu rođakinju redovnicu da Padru Piju napiše pismo u moje ime.

Jedne ga je noći ona vidjela u snu. Padre Pio ju je pitao: „Gdje je ta Gemma za koju se prikazuju tolike molitve da to postaje gotovo zaglušujuće?“

Kada se vratila u samostan, napisala mu je pismo u kojem me je preporučila u njegove molitve. Jedne ga je noći ona vidjela u snu. Padre Pio ju je pitao: „Gdje je ta Gemma za koju se prikazuju tolike molitve da to postaje gotovo zaglušujuće?“ Ona me je u snu predstavila Padru Piju, a on je na mojim očima napravio znak križa i nestao.

Sutradan je ova redovnica primila pismo Padra Pija, u kojemu piše: „Draga kćeri, uvjeravam te da molim za ovo dijete. Šaljem ti najbolje želje.“
Bila je iznenađena podudarnošću toga sna i pisma koje je uslijedilo. To nam je javila pismom i još nas jednom potaknula da posjetimo San Giovanni Rotondo. U ono je doba, netom nakon rata, bilo teško putovati. Ipak krenuli smo još toga dana zajedno s još nekim ljudima iz našega kraja. Vlak se kretao tračnicama uz obalu mora i činilo mi se kao da nešto vidim. Rekoh to svojoj baki, ali ona mi nije vjerovala. Kada je pogledala moje oči, u njima i dalje nije bilo zjenica.

Iako me baka podsjetila da Padra Pija zamolim za ozdravljenje, ja sam na to zaboravila. Ipak, dobro se sjećam da je Padre Pio, čim sam kleknula pred njim, svojim ranjenim rukama dotaknuo moje oči i na njima napravio znak križa

U San Giovanni Rotondu smo otišli na ispovijed kod Padra Pija. Iako me baka podsjetila da Padra Pija zamolim za ozdravljenje, ja sam na to zaboravila. Ipak, dobro se sjećam da je Padre Pio, čim sam kleknula pred njim, svojim ranjenim rukama dotaknuo moje oči i na njima napravio znak križa.
Moja se baka veoma uzrujala što sam zaboravila na to te je zbog toga zaplakala. Ostala je u crkvi cijeli dan kako bi se i ona ispovjedila kod Padra Pija. Na koncu ga je zamolila blagoslov za mene. „Samo vjeruj, kćeri moja“, rekao joj je Padre Pio. „To dijete ne bi smjelo plakati, a ti se ne bi trebala toliko brinuti. Gemma vidi i ti to znaš.“

Dotad nisam primila prvu pričest i mogu reći da sam zaista sretna što sam se prvi put pričestila po rukama Padra Pija. Moja me je baka pripremila za to. Kada je došao trenutak da primim prvu pričest, jedan me je čovjek pred Padra Pija donio na rukama. Primila sam hostiju, a onda je on po drugi put napravio znak križa na mojim očima.

„Za ovo ne postoji objašnjenje. Bez zjenica nitko ne može vidjeti. Zato mi nije jasno kako to da ovo dijete vidi.

Iz San Giovanni Rotonda smo otišli puni nade. Sjene koje sam vidjela tijekom toga puta postajale su sve jasnije. Imala sam dojam da malo-pomalo počinjem vidjeti. Kada smo stigli u Cosenzu, moja baka se razboljela i bila hitno prevezena u bolnicu. Zbog toga smo ondje morali provesti nekoliko dana. Prije odlaska baka je nagovorila oftalmologa u toj bolnici da me pregleda, iako joj je on rekao da sa svojim stanjem očiju nikada neću moći vidjeti. Budući da je moja baka bila uporna, pristao je provesti neke jednostavne pretrage. Nakon pretraga on reče: „Za ovo ne postoji objašnjenje. Bez zjenica nitko ne može vidjeti. Zato mi nije jasno kako to da ovo dijete vidi.“ Četiri mjeseca kasnije dr. Caramazza iz Perugie je napravio detaljan pregled mojih očiju te je također ustanovio da u mome stanju ne postoji mogućnost da išta vidim. Stoga ni on nije imao objašnjenja što se sa mnom događa.

Ulomak iz knjige „Padre Pio – čovjek nade“ autora Renza Allegrija. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.