Foto: arhiva profesora Radovana Kranjčeva

U Dalmatinskoj zagori, sjeverno od Sutine i zaseoka Jurića, zavojitom modernom cestom nakon nekoliko kilometara uspona, približno na visini 500 do 700 m, ulazimo u gorsko valovito i dijelom terasasto područje Zelova Sinjskog. To su najniži južni obronci planine Svilaje.

U točno određenom proljetnom dijelu godine ovdje posvuda cvate oko 50 cm visok plavi lan (Linum sp.). Mnogo puta sam opažao kako u cijelom krajobrazu nadaleko otvorenih obzora, kao da ništa drugo ne postoji osim tog lana i njegove nebesko modre boje.

Kad sam spazio to plavo more na svilajskoj visoravni Zelova, kao da se preda mnom otvorila preslika nebeskog svoda, a ja bih ostao bez riječi

Kad sam spazio to plavo more na svilajskoj visoravni Zelova, kao da se preda mnom otvorila preslika nebeskog svoda, a ja bih ostao bez riječi, dirnut do najskrovitijih dijelova duše. Modri lan na svim bregovima sve do kraja obzora, poput neba koje je sišlo na zemlju i zagrlilo je, a srce hoće prepući od radosti, od ljepote, od velike čežnje i od tih nekoliko dana života u plavom.

Kad snubim tu modrinu, duša mi pjeva samu radost. Ruka Gospodnja, eto, povede me u te čiste prostore gdje mi treperi duša i ne može se odriješiti od viđenja, gdje samo šutim obuzet modrinom, gdje mi je lijepo i gdje sve ptice, svi slavuji i ševe pjevaju sa mnom.

U vedrom danu,
bez povjetarca,
noge mi više nemaju oslonca na tlu
a krilate misli
pomiješane s kapima znoja
lete daleko,
preko obzora.

Zvonki glasovi vječne ljubavi prema svim stvorenjima kao da se dižu iznad oblaka u rajske visine. Uistinu, tako sam na ovim bregovima dopro do tananih struna duše i milozvučne pjesme svih živih koji slave darovani život, makar ga moraju i ostaviti. Halapljivo tražim one prave riječi kojima bih želio reći sve, sve lijepo i drago o njima, o njihovu rastu i cvjetanju, o onom vremenu kad ništa ne rade u dugim noćima i na mjesečini, o njihovim posjetiocima, o vremenu kad su svi bregovi procvali nebeskom modrinom, svi u isto vrijeme, sve što je vidljivo kao i ono nevidljivo kao da s njima dijeli veliku radost, ali i sve moje snažne osjećaje, svu paletu boja i mirisa te modre prirode koju ću možda i ja već sutra ostaviti.

Ostavši ipak na mjestu, to modro valovlje ustalasanog lana, svake godine iznova priziva me na susret, na bogatu trpezu ljepote stvorenja.

Nigdje više u Hrvatskoj takve slike i takve ljepote na tako velikim površinama nije moguće vidjeti.

To je bio dovoljan razlog da se i nakon tridesetak godina i na ovaj način prisjetim tih jedinstvenih hrvatskih krajobraza.

…to modro valovlje ustalasanog lana, svake godine iznova priziva me na susret, na bogatu trpezu ljepote stvorenja

Sa svih strana i po svim bregovima i dolcima,
kao da se smiješe i pjevaju sa mnom
bezbrojni modri cvjetovi
na vitkim stabljikama.
Kao da je i zemlja more,
kao da je i nebo more.
Smiraj i neizreciva ljepota
koju, čini se, samo ja dodirujem.
Modro more, modro nebo oko mene,
začarana zbilja.
Tiha, i u isti čas gromoglasna pjesma,
otvorena slutnja žuđene, viđene i neuhvatljive ljepote.

U nekim danima
ovdje nema drugih boja – osim modre.
Samo ovdje u Hrvatskoj,
svake godine događa se takvo čudo,
gdje priroda na osobit način slavi Gospodina.
Kao da se ljube nebo i zemlja.

Foto: arhiva profesora Radovana Kranjčeva

Uvjeren sam,
da je ovdje modro cvijeće
posloženo u nekom višem redu,
da se ono „neka bude“ u vremenu
dogodilo u nekom blistavom trenutku,
da i ovdje stvorenja tvoja, Gospodine,
ne zrače samo svojim oblicima, mirisima i bojama.

Budan sam i kao da lebdim nad tim modrilom.
Na povjetarcu val za valom prolazi modrim bregovima
i ne vidim im kraja ni početka –
u mislima morska čarolija modrih valova,
ali bez bijelih kresta i tamnih dubina.

Astralne slike modrila u mojoj duši razbuđuju skrivene misli,
o početcima,
o stvaranju,
o ljepoti i ljubavi,
o Mudrosti Gospodinovoj.

Svojim trećim okom želim obuhvatiti sve ono vidljivo,
kao i ono što se samo srcem vidi.
Tada mislim najskrovitije misli.
I učini mi se, kao da je, časak prije
Gospodin ponovno prošao ovuda
i blago me okrznuo svojim modrim plaštem.

Osjetim kako mi disanje posustaje,
kako mi uzbuđenje sputava noge,
i zaustavlja sve misli,
al´ nije me za to briga,
ne marim za umor,
ni za kapi znoja,
prestajem doživljavati vrijeme i prostor
jer svuda oko mene je modri tepih
poput velike marame koju su izvezle ponajbolje vezilje,
po kojoj rado plove moje čežnje,
otrgnute od očiju i upućene Stvoritelju.
To je ljepota i ljubav veća od našega srca,
veća od svega što o ljepoti i darovima mi ljudi znamo.

Želio bih ponovno doći i u rana jutra,
natopljena prvim zracima izlazećeg sunca,
s dugim sjenama koje crtaju reljefnost ovog plavog rastera:
kad su sanene stapke s cvjetovima
još otežale od rose,
i pognutih su glavica.
Na njima se cakle još krupne srebrne kapi,
koje čekaju sunce da ih osuši i podigne
i pokloni im još jedan novi plavi dan.
Tada bi neprestano zahvaljivao Gospodinu
za tu veliku radost kojom nas je obdario.

Kad bih ponovno došao na te gorske brežuljke,
u tu modrinu
po kojoj se prosipa taj zemaljski plavi sjaj
i sva ljepota nebeskog svoda,
bio bih ponovno sretan
i grlio bih svaki modri cvijet –
na tom velikom neravnom lanenom polju,
sve te plave iskrice
poput mnoštva plavih zvijezda.
Uvijek u želji da stalno cvatu,
da vječno traju.

Opet i opet se pitam,
kako mogu,
kako mogu sve one procvasti odjednom
i pokriti sve bregove plavim,
i sve dolce, dokle ti pogled seže?
Kako može na kopnu ta nenadana poplava plavog,
to more plavo,
biti toliko veliko i tako lijepo
da me toliko uza se veže?

Ali, kad bih ponovno dolazio,
možda bi još veći moj bol bio i moja tuga,
nad spoznajom što ih moram
makar i načas ostaviti,
što moram ostaviti
ovu tako stvarnu i opipljivu čaroliju:
taj divan san,
to čudo života,
tu najljepšu bajku
još ne pročitanu iz drevnih knjiga iz bakine škrinje,
kao velik dar,
i obećanje, i ljubav Gospodinovu.

Tako bih rado potrčao kroz to plavo polje,

po svim tim bregovima odozdo do vrhova,
grlio jednog za drugim te plave bokore.
Ali žao mi je pogaziti koji cvijet.
Žao mi je oskvrnuti tu skrušenu i tihu dražest,
žao mi je uznemiriti šturke-pjevače
i ostali prezren, mali,
skroman i ponizan svijet.

Odjednom, uskovitlaju se neki dijelovi lanenog polja i
velike grmove kao da vjetar želi iščupati
i odnijeti u neki tuđi zagrljaj.
Učini mi se tada
kao da s astralnih visina silaze nestašni anđeli i
svojim plesom naviještaju novi dan.

U trenu,
sve se smiri.
Niti jedna stapka
i niti jedna zvjezdica više se ne njiše,
sva plavet se skruši
a ljepota i dalje ostaje neoskvrnuta i nedohvatna.
To stvorenja tvoja, Gospodine, pjevaju o slavi Tvojoj!
Žmirim, spokojan, a u srcu mi odzvanjaju krilate melodije:
sve moje elegije i pastorale,
najljepše simfonije i ode radosnice.

Kako sam slab, kako nemoćan i sebičan,
u želji da ih zagrlim,
i ponesem, prisvojim,
da budu uvijek u mojim zjenicama,
da postanu trajni krajobrazi moje duše
uvijek žedne ljepote.

Milost Gospodinova
prelijeva se u me,
i podiže me s mjesta u nedogledne visine
gdje vladaju neslućene misli
u beskrajnim obzorima.

Vi modre zvijezde ispod modrog neba,
postidjele ste sve moje zore i podneva,
i večeri snene,
postidjele ste sve moje korake i traganja,
sve moje znanje,
sve velike riječi o ljepoti,
o radostima,
o snima i nadanjima –
jer vi ste mnogo veće od svega toga:
mirijade modrih zaljubljenih zvijezda
rasutih po zelovskim bregovima.

U meni se javlja neprestani strah,
od gubitka,
od nestanka,
od rastanka,
od zaborava,
od žalosti,
što ovu svoju radost i veselje prividno moram ostaviti.
I rastati se od jednog velikog i tako stvarnog sna
koji se neprestano pretače u javu,
i donosi i odnosi toliko darova.

Ostavljeni milijuni cvjetova na bregovima
u meni i danas pjevaju, zvone, prisjećaju me.
To je trajna slika svjedočenja
istine i zemaljskog stvaranja,
tragovi Božjih stopa na Zemlji,
moj privilegij i dašak nespoznatljivih
života stvorenja
poput onih stotina tek izniklih sasa
ispod naslaga snijega pod Orlovim stinama.

Nježni cvjetovi modrog lana
kao bezbroj zvjezdica palih po zemlji,
odraz neba na krilima anđela
koji nas je došao nakratko nasmiješiti
i s nama zapjevati pjesmu radosnicu.
Sve začas nestaje
možda do drugog ljeta,
do novog susreta.

Svaki dan i svaku godinu,
i mnogo godina do danas,
ta ljepota je rasla u meni do neslućenih razmjera
i krijepila mi dušu.
Protegnula se sa Svilaje i na mnoge druge,
moje čudesne zavičaje,
i više ne znam gdje sve stanuje,
i gdje sam sve ostavio svoje srce.

U sve moje misli je ušlo,
ugnijezdilo se trajno u mom srcu
i ostalo tamo sjati,
more plavog lana na Zelovu, na Svilaji.

Poput zaigranog djeteta čudim se, zagledan u tu bajku:
java – izvan-vremenska i izvan-sjetilna,
neuhvatljiva a tako bliska,
prijateljska,
i nedostižna mnogom zemaljskom hodaču.
Davna, iskonska, a u isti mah tako stvarna, i zanosna.
Ljepota dodirnuta i u trenu rasplinuta –
poput svih skrovitih čežnji i svih velikih radosti.
Ljepota darovana kao radost,
zemaljska i nebeska,
ljepota koja obvezuje:
da je pamtim,
da je sanjam,
da je nikad ne zaboravim,
da i dalje čeznem za njom,
da joj se neprestano vraćam:
mojem modrom modrilu
na velikom modrom Zelovu pod Svilajom.

dr. sc. Radovan Kranjčev

Profesor Kranjčev o sebi:

Rodio sam se u Đurđevcu 16. listopada 1934. Seoski sam učitelj, nastavnik, profesor, magistar i doktor znanosti iz područja biologije. U mirovini od 1995. Uz cjeloživotnu zaokupljenost školom i poučavanjem, bavim se i istraživačkom djelatnošću u prirodi svog zavičaja i cijele Hrvatske. Upoznao sam mnoga živa stvorenja, obišao sve značajnije krajobraze Hrvatske i susretao mnogo dobrih ljudi. U posljednjih 50-ak godina napisao sam i objavio više od 2000 članaka-radova i sedam knjiga, s nekoliko tisuća fotografija.

Višegodišnjom suradnjom s Hrvatskom televizijom, kao scenarist i organizator, realizirao sam četrdesetak TV-emisija iz područja prirodoslovlja. Živim u Domu za starije i nemoćne osobe u Koprivnici.

mv; Book.hr

Podržite naš rad