Nakon dugogodišnje bolesti prouzrokovane teškim zlostavljanjem u srpskom zatvoru u Kninu, jučer je u bolnici za plućne bolesti i TBC u Klenovniku u Hrvatskom Zagorju preminuo banjolučki svećenik Zvonimir Matijević, javlja Nedjelja.ba.
Javnost ga je upoznala 2015. godine, kada je u sarajevskoj katedrali, pred papom Franjom, iznio svoje svjedočanstvo o zlostavljanju tijekom rata.
Rođen je 18. ožujka 1955. u Banjoj Luci. Nakon osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja, odlazi na studij teologije u Sarajevo. Za svećenika Banjolučke biskupije zaređen je 1987. godine, u trapističkom samostanu Marije Zvijezde u Banjoj Luci.
Prve svećeničke korake napravio je u rodnome gradu i župi Šimići. Ubrzo je započeo rat, a o. Zvonimir tada je bio župnik u Glamoču. Ondje ga je srpska vojska zatočila i uz teške torture i batine prebacila u zatvor u Kninu.
Njegovo svjedočanstvo
O svemu tomu govorio je pred Svetim Ocem tijekom njegova pohoda Bosni i Hercegovini.
„Godine 1992. bio sam upravitelj župe Glamoč. Pastoralno sam skrbio za malobrojnu katoličku zajednicu od pedesetak vjernika među pravoslavnom većinom. U Republici Hrvatskoj već je bjesnio rat koji se nadvio i nad Bosnu i Hercegovinu. 24. veljače 1992. ubijen je moj ugledni župljanin dr. Alojzije Kelava, specijalist dječje medicine, koji je bio potpuno nedužan. Mnogi su mi govorili da trebam otići. Međutim, nisam htio pobjeći i ostaviti svoje župljane u takvoj opasnosti. Slično je učinila većina svećenika moje biskupije, od kojih su njih osam ubijeni ili umrli od posljedica torture, kao i većina časnih sestara od kojih je jedna ubijena, a neke od njih i danas nose teške traume.
Na Cvjetnu nedjelju, 12. travnja 1992., nakon mise vojnici su me uhitili i odvezli u Knin. Više puta su me tukli sve dok ne bih pao u nesvijest od boli. Tražili su od mene da na televiziji javno kažem da sam ratni zločinac; da su katolički svećenici zločinci i da odgajaju zločince. Kada su se uvjerili da ću radije umrijeti nego reći takvu laž, doveli su me pred vojnog zapovjednika. Hodao sam teškom mukom. Policijske lisice su mi se toliko usjekle u ruke da i sada nosim te tragove. Zapovjedniku je bilo jasno da neću još dugo izdržati.
Napokon su odlučili prebaciti me u bolnicu u vrlo teškom stanju. Liječnik mi je morao operativnim zahvatom izvaditi brojne podljeve krvi da bih preživio. Moj organizam više nije primao hranu. Često sam bio u nesvijesti. Kasnije su mi rekli da su mi dali šest doza krvi da bih preživio. Na molbu mog biskupa Franje, koji nije mogao doći do mene, u bolnici me je posjetio bihaćko-petrovački pravoslavni episkop Hrizostom što mi je dalo nadu u pobjedu dobra. Tijekom 26 dana boravka u bolnici u Kninu oporavio sam se toliko da su me, na molbu biskupa, mogli razmijeniti kao ratnog zarobljenika. Nakon toga oporavljao sam se još dva tjedna u bolnici u Splitu. Neka Bog blagoslovi sve one koji su mi pomogli da danas budem živ.
(…) Premda, zbog svega što sam doživio, sad bolujem od multiple skleroze koja je popriličan životni križ te mi u pamet doziva riječi sv. Pavla: ‘Najradije ću se još hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova’ (2 Kor 12,9), ja, svećenik Zvonimir, od srca opraštam svima koji su mi nanijeli boli i molim za njih, da im milosrdni Bog oprosti i da se obrate na put dobra.“
Zbog uznapredovale i teške bolesti o. Matijević razriješen je svih dužnosti i umirovljen 2011. godine.
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!
Marijan Gubina, bivši logoraš, humanitarac i autor knjige „260 dana“, za naš je portal progovorio o bolnom i traumatičnom iskustvu rata, koje je snažno utjecalo na njegov život. Njegovo svjedočanstvo možete pročitati ovdje.
Priredila: Vedrana Prka; Book.hr
Foto: Nedeljko Miletić (KTA)
