Ponekad su nam potrebna teška iskustva da spoznamo istinu o sebi Puno se ljudi skriva čak od samih sebe iza sjajnih perjanica odlika koje si sami uobraze, a pod kojima se skriva zakorio sloj zločestoće ili jednostavno grešnosti. Religija je od stoljeća često bila iskorištavana kao paravan za pokvarene savjesti – Isus je to nazvao kvas farizejski.

Foto: Shutterstock

Činimo mnogo toga kako bismo se osjećali boljima od drugih. To je naše viđenje uspjeha. Pa ipak, nije to evanđeoski put, već opasna laž koja se čini istinom. A uvjeravamo se u brojne laži koje daju privid istine, kako ne bismo vidjeli što se skriva u našoj duši. Kako je, naime, moguće suočiti se s istinom da smo bolesno ljubomorni, osvetoljubivi ili pak prijetvorni? Najlakše je pretvarati se kako smo dobri, mili i otvoreni. Shvatio sam to na vlastitoj koži. Puno sam puta igrao na kartu izmamiti priznanje. Puno se ljudi skriva čak od samih sebe iza sjajnih perjanica odlika koje si sami uobraze, a pod kojima se skriva zakorio sloj zločestoće ili jednostavno grešnosti. Religija je od stoljeća često bila iskorištavana kao paravan za pokvarene savjesti – Isus je to nazvao kvas farizejski.

Škrtost je moguće nazvati štedljivošću, rasipnost širokogrudnošću, emocionalnu navezanost prijateljstvom, a taštinu odvažnošću. Moguće je čak i moliti samo zato kako bi se za nas reklo…

Kada se pretvaram da sam produhovljen, odnosno religiozan, mogu zavesti ne samo druge, već i sama sebe. Škrtost je moguće nazvati štedljivošću, rasipnost širokogrudnošću, emocionalnu navezanost prijateljstvom, a taštinu odvažnošću. Moguće je čak i moliti samo zato kako bi se za nas reklo kako smo pobožni. Nekima, pak, polazi za rukom manipulirati opraštanjem kako bi ih se smatralo velikodušnima. Izigravaju žrtve kako bi se drugi osjećali krivima, a onda ih nakon toga obdare velikodušnim oprostom. Drugi se pak posvećuju kako bi druge obvezali na zahvalnost ili radi vlastitog osjećaja plemenitosti. Moguće se čak toliko udaljiti od svojih istinskih osjećaja i motivacija da ih se uopće više ni ne prepoznaje kao vlastite. Posebno tu mislim na zloću, nemogućnost praštanja, mržnju, uvrijeđenost, žaljenje, stid, poniženje, ali i taštinu, narcizam, egoizam, lakomost. Tko si je od nas u stanju sve to priznati?

To što su nam možda nepoznati ti osjećaji ili motivacije ili ih nastojimo zatomiti, ne znači da one ne postoje. Možemo nastojati zatomiti neke stvarnosti, no to ih neće iskorijeniti. Netko će imati osobitu potrebu predstaviti se kao mila, ponizna i neobično simpatična osoba. Zahvaljujući tome zadobit će u društvu određeno priznanje i na njega će se gledati kao na vrlo vrijednu osobu. Sve će biti u redu dok se ne pojavi tkogod drugi tko se služi istom strategijom. Isti tren će doći do eksplozije.

Nekoliko puta u životu bio sam razotkriven. Bila su to prilično šokantna iskustva, ali ih sada iznimno cijenim jer sam spoznao istinu o sebi.

Ulomak iz knjige „Odlasci“ autora p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.