Kako pobijediti misli i osjećaje koji nas stalno iznova vraćaju u stare probleme „Naš je tjelesni um zvijer koja je u trenutku kada smo prihvatili Isusa za Gospodina i Spasitelja primila smrtnu ranu! Naš je problem kako zadržati zvijer našega tjelesnoga uma mrtvom, s obzirom na to da se ona stalno nastoji vratiti u život!”

Foto: Shutterstock

Kršćanima je možda najteže naučiti da ono što u nekome trenutku misle ili osjećaju ne odgovara baš uvijek stvarnome stanju stvari. (…)

Bio je oslobođen od srdžbe, a onda se je ona počela vraćati i bila još gora nego prije…

Stan je u sebi nosio golemu srdžbu zbog koje je često gubio posao. K nama je došao u trenutku kada mu se zbog toga i brak našao na kocki. Zajedno smo se pozabavili korijenima problema. Nije toliko bitno što je točno posrijedi: srdžba može biti posljedicom frustracija koje su nam uzrokovali roditelji; to može biti i potisnuta srdžba usmjerena protiv nekih drugih članova obitelji, traume zadobivene još pri porodu, rane koje smo zadobili od vršnjakâ u djetinjstvu, ili nešto drugo. Važno je to što je u Stanovu slučaju srdžba postala uvriježeni način doživljavanja i izražavanja osjećajâ. Problem nije bio toliko u samoj srdžbi. U Poslanici Efežanima 4,26-27 čitamo: „Srdite se, ali ne griješite! Sunce nek ne zađe nad vašom srdžbom i ne dajite mjesta đavlu” (podvukao autor). Problem je bio u tome što se u djetinjstvu inače zdrava srdžba prometnula u gorke korijene. Pomogli smo Stanu uvidjeti prema kome je zapravo usmjerena njegova srdžba – ne ni prema kolegama, ni prema šefu, niti prema supruzi, već prema onima koji su ga u djetinjstvu zlostavljali, a mislio je da ih je već davno zaboravio. Mi smo na neki način „otvorili tu ranu“, oslobodili čitav jedan život opterećen nagomilanom srdžbom i već kalcificirane korijene gorčine priveli k smrti na Križu.

Stan je neko vrijeme bio slobodan. No, kada se srdžba počela vraćati, to ga je toliko uznemirilo da su njegovi ispadi postali gori no ikad!

Naučiti ne povjerovati odmah svojim osjećajima

Ni on nije bio naučio ne povjerovati odmah svojim osjećajima. Naše misli i osjećaji posjeduju do te mjere vlastiti život da su u potpunosti kadri pričekati pravi trenutak u kojemu će se vratiti u život kako bismo ih mi ponovno prihvatili kao svoje i poveli se za njima – i to bez imalo pomoći od đavla (iako možete biti posve sigurni da se, kada god je u blizini, s oduševljenjem služi našom naivnošću kako bi nas naveo na stare obrasce ponašanja).

Kada se misli i osjećaji ponovno vrate, a to će se svima nama sasvim sigurno dogoditi, ako ne znamo ono što sam upravo ovdje objasnio, može nas uhvatiti strah da zapravo uopće nismo ozdravljeni! U pozadini našega urođena nepouzdanja u Boga, leži strah da će se pokazati da nam naša vjera uopće nije ništa koristila. I tako, kada se ponovno javi stari način reagiranja, to je našemu umu, koji je ionako već i prije sumnjao, samo potvrda onoga što smo čitavo vrijeme mislili: ništa od naše vjere! Naš se tjelesni um služi tim strahom i pomanjkanjem vjere kako bi povratio svoju prevlast nad nama. (…)

„To više nisam ja. Ne odlučujem se za te osjećaje. Odlučujem se osjećati lijepo u njegovu zagrljaju”

Janice je kao dijete bila zlostavljana. Naučila je kako se braniti od muškaraca jednostavnim isključivanjem, zahvaljujući kojemu je bila zatvorena za sve reakcije koje bi inače po prirodi uslijedile. Iako je iznimno lijepa žena, nije bila nimalo zainteresirana za spolni život sa svojim suprugom Chrisom. Za nju je to bila tek dužnost koju je morala „odraditi“ – ni traga od blagoslova što ga bračna spolnost inače donosi sa sobom. Za vrijeme bračnoga sjedinjenja, nije osjećala baš ništa. Osjećala je strahovitu krivnju zbog onoga što je time činila Chrisu, inače iznimno dobrom i blagom čovjeku, koji bi prema njoj u bračnome zagrljaju uvijek nastupao nadasve obzirno. Potom se obratila i primila izljev Duha Svetoga. Mnoge su se stvari promijenile prekonoć, no ne i njen spolni bračni život. I dalje za vrijeme bračnoga sjedinjenja nije osjećala ništa lijepo ni ugodno, iako je na temelju svoje netom pronađene vjere znala da bi trebalo biti upravo tako.

Nakon mnogo suza i podijeljene žalosti, oprostila je muškarcu koji ju je zlostavljao te smo njen uvriježeni obrazac isključivanja kako bi od sebe odbila muški rod priveli k smrti na Križu. No, unatoč tome, idućih nekoliko puta kada joj se Chris približio, osjećala je u sebi kako nadiru stare uvriježene misli i osjećaji, koji su prijetili ponovno je zatvoriti te ih oboje gurnuti natrag u nezadovoljstvo i frustraciju. No, mi smo, srećom, u međuvremenu bili naučili kako je uputiti da se ubuduće zna nositi s tim stvarima.

Ona ih je stoga jednostavno prepoznala kao ono što su bile: stare, mrtve stvari koje su se nastojale vratiti u život. Tada je u sebi kazala: „To više nisam ja. Ne odlučujem se za te osjećaje. Odlučujem biti otvorena prema Chrisu i osjećati se lijepo u njegovu zagrljaju.“ Nakon nešto uložena napora, uspjela je s Chrisom postići sreću i blagoslov u bračnome zagrljaju. Otad oboje u njemu sve više i više uživaju.

Kako pobijediti svoje misli i osjećaje da se nepotrebno ne vraćamo u stare probleme

Tragedija leži u tome što toliki kršćani nikada nisu bili poučeni jednostavnim lekcijama koje sadrži ovo poglavlje. Nikada nisu shvatili trajnu bitku potrebnu kako bi podložili svoje misli i osjećaje te se nepotrebno vraćaju u stare nevolje, pa se čini kako im ne preostaje ništa drugo doli okriviti Zloga i iskaliti se na njemu. (…)

Nekada mi u mislima zna odzvanjati ova rečenica iz Knjige Otkrivenja: „Jedna joj glava bijaše kao na smrt zaklana, ali joj se smrtna rana zaliječila” (13,3; podvukao autor). (…) Naš je tjelesni um, naime, sasvim sigurno zvijer koja je u trenutku kada smo prihvatili Isusa za Gospodina i Spasitelja primila smrtnu ranu! Primijetite kako joj zaklana bijaše upravo „glava“ te kako je upravo ona i zaliječena – vratila se u život. Naš je problem kako zadržati zvijer našega tjelesnoga uma mrtvom, s obzirom na to da se ona stalno nastoji vratiti u život!

Rješenje je posve jednostavno. Potrebno je samo raskrinkati njene „igrice“. Ne morate se iznova boriti protiv starih misli i osjećaja koje ona nastoji oživjeti. Samo učinite ono što je učinila Janice. Opustite se i recite sebi: „To uopće nisu moje misli, niti pak osjećaji. Ne moram se s time boriti ni priznavati mu ikakvu moć. Odlučujem se za… (odgovarajuće primjerene osjećaje u Kristu). To sam sada ja. Zanemarit ću ove osjećaje i misli dok ne nestanu. Gospodine, biram Tvoj način, a ove stare stvari protjerujem iz uma i srca.“

Ali što ako stari osjećaji i misli nisu tek navika? Što ako se neprestano vraćaju zbog skrivenih korijena koje još nismo otkrili?

O tome možete čitati u knjizi Johna Lorena i R. Lorena Sandforda „Preobraženi život”. Do nedjelje, 22. srpnja, knjigu možete nabaviti po sniženoj cijeni od 70 kuna (redovna cijena iznosi 100 kuna). Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Posebna pogodnost za sve naše kupce: poštarina za narudžbu u vrijednosti do 200 kn iznosi svega 10 kn dok je za narudžbu iznad 200 kn besplatna!