Foto: Shutterstock

Bogati iskorištavaju siromašne, ali Bog je na strani…

Bio je adventski dan. Za vrijeme kasne jeseni dani su tako kratki, a tama brzo obavija nebo i ulice, pritišće na prozore i oči, čak i na dušu. Do duhovne obnove bilo je još nekoliko dana, pa sam imao vremena. Čitao sam proroka Miheja. Nemilosrdno je najavljivao nadolazeću propast. Zašto bismo čitali o davnim propastima, jer ona se nikada više neće ponoviti? Obraćao se stanovnicima Jude, ugroženim od invazije Asirije u VIII. stoljeću (Asirsko Carstvo je obuhvaćalo prostor današnje Sirije, Iraka, Irana, Libanona, Turske). Tad je ozbiljan problem bila nevjernost: udaljavanje od Boga, odupiranje glasu savjesti, nijekanje nadahnuća i zanemarivanje Božjih zapovijedi doveli su do potlačenosti preostalih. Zaboravljanje Boga i njegovih zakona imalo je svoje posljedice: posvuda se širi korupcija i nasilje, društvena nepravda i potlačivanje, pijanstvo i bludnost, bogatstvo proizlazi iz iskorištavanja najsiromašnijih. Isto kao i danas, kada tko, naprimjer, posluje u švicarskim francima dok druge prisiljava na kredit. Jedni zarađuju toliko da se moraju iseljavati iz trošnih zgrada, a drugi si isplaćuju premije s kojima mogu imati palače na Karibima. Bog ponajprije vidi one najmanje, prevarene, one najslabije. Današnja situacija u svijetu analogna je onoj za vrijeme proroka Miheja – tad je u Izraelu bilo mnogo financijskih savjetnika iz Asirije, čiji je cilj bio iskoristiti slabosti države te pod krinkom lažne pomoći zaposjesti državu. Danas se za nas brinu bankari i multimilijarderi. Klaus Werner i Hans Weiss, njemački analitički novinari, ne tako davno optužili su najveće korporacije svijeta za zastrašujuću korupciju, varanje, izazivanje oružanih sukoba u afričkim državama, da bi postigle što nižu cijenu pristupa prirodnim resursima. Među ostalim, naveli su korporacije kao što su „McDonald’s“, „Nestle“, „Adidas“, „Aldi“, Coca-Cola“, „Walt Disney“, „Ford“, „General Motors“, „Knorr“, „Craft“ i mnoge druge, čiji utjecaj poput parazita obuhvaća cijelu kuglu zemaljsku. Bogati se žele još više obogatiti, sišući, poput vampira, iz gladne mase njihov preostali sitniš. Znamo to iz vlastitog iskustva, kad se nakon 1989. godine partijska elita, iskorištavajući naivnost Poljaka, domogla ogromna imutka. Tako je svugdje, na cijelom svijetu: bogati i lukavi iskorištavaju bijedne i siromašne.

Strategije koje ugrožavaju gospodarstvo država

Spomenut ću pokajničku ispovijest Johna Perkinsa, autora knjige Ispovijest ekonomskog ubojice, u kojoj opisuje kako je godinama djelovao na prostorima siromašnih država, pod krinkom lažne pomoći, u korist velikih korporacija, elitnih bankara i imperijalnih interesa. Pomoć koju je Perkins nudio u stvarnosti je prisiljavala gospodarstvo država na ogromna zaduživanja i ovisnost o imperiju. Autor govori o strategiji postupanja s državama koje su ugrožavale gospodarstvo imperija. Ondje bi se pojavio ekonomski ubojica s misijom podmićivanja utjecajnih osoba u državi. Ubojica je „arkanđeo“ koji, pod krinkom mogućeg razvoja i izbavljenja, navješćuje propast države, a ne njezino blagostanje. Bio je anđeo tame glumeći anđela svjetlosti. Predlagao je korisne promjene i financijsku pomoć, a u stvarnosti je bio virus koji je odabranu državu bacao u mrežu. Ako se prvi plan ne bi ostvario, idući korak je bio pokušaj uklanjanja vladajućih ili najutjecajnijih osoba u državi („nesretan slučaj“, kao, naprimjer, avionska nesreća, čiji se uzrok ne može utvrditi). Krajnji korak je bila vojna operacija pod krinkom mirovne misije; primjerice, izazivanje nereda u državi i demonstracija obrane demokracije destabilizirajuće države, s čime se vlada nije u stanju nositi. Zatim bi poslali vojsku s ciljem „spašavanja mira“. Je li to bio slučaj s Irakom ili Ukrajinom? Perkins je sudjelovao u veoma domišljatoj i tajnoj gangsterskoj akciji. Tražio je države bogate prirodnim resursima, a zatim nudio naizgled veoma isplativu pozajmicu Svjetske banke. Naravno, zajam nije dospijevao do proračuna te države, već do korporacija. Unajmljene su tvrtke gradile infrastrukturu u tim državama, autoceste, mrežu poslovnih ureda i hotela – ne toliko davno i u Poljskoj su se gradile ceste i zgrade, dok narod nije imao od čega živjeti. Nije li tako? Istodobno se pozornost posvećivala demoraliziranju društva, da bi bilo što pokornije i manje domoljubno nastrojeno.

Upada mi u oči sličnost događaja iz davne prošlosti i onih suvremenih…

Pitam se u ovom trenutku zašto je u Krakovu, nakon proglašenja kulturnom prijestolnicom Poljske, odjednom broj javnih kuća prerastao broj knjižara. Ubojica je u države uvodio institucije i mrežu uslužnih djelatnosti, potrebne ne toliko mjesnomu stanovništvu, koliko korporacijama, da bi svojim poslovnim ljudima osigurali zabavu. Krediti su bili toliki i pod takvim nepovoljnim uvjetima da ih države nisu mogle otplaćivati – kamate na dug rasle su iz minute u minutu. Bio je to svrsishodan plan kompleksne mašinerije koja je dovodila do zaduženosti država. Takva zemlja brzo postaje satelit imperija, državna imovina se zatim prodaje po niskim cijenama – doslovno sve, počevši od šuma do starih katnica. Provodi se privatizacija, koja se temelji na prodaji vrijednih poduzeća međunarodnim korporacijama po niskim cijenama.

Slično su radili i drevni Asirci susjednim zemljama, ali prvo su bogataši u samoj židovskoj zemlji pronalazili one koji se nisu mogli braniti, pljačkali ih i onemogućavali im obranu. Bogaćenje eksploatacijom nije proizlazilo iz same pohlepe, nego iz udaljavanja od Boga. Svojstvena posljedica, koju možemo nazvati kaznom, bila je invazija Asiraca, koja je izbrisala nekoliko zemalja i najprije pokorila Izrael, a zatim Judu. Upada mi u oči sličnost događaja iz davne prošlosti i onih suvremenih, čak i u činjenici da trenutačno postoje invazije naroda iz regije koja odgovara prostoru davne Asirije. Tad su to bili Asirci, a danas su Sirijci. (…)

Ulomak iz knjige „Nema više vremena!” patera Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.