Foto: Shutterstock
Mnogi su me pitali kako se dobro, odnosno ispravno ispovijedati. Iako zasigurno prakticiramo ovaj sakrament, o njem smo poučeni još od malih nogu, redovito slušamo župnikove pozive na pomirenje s Bogom te smo uglavnom svjesni što nam čini taj poseban susret s Milosrđem, ipak je korisno dodatno razmotriti neke činjenice…
„I ja te odrješujem od grijeha tvojih” – to preko svećenika izgovara sam Gospodin
U ispovjedaonici se susreću tri osobe: Bog, svećenik i pokornik. Svećenik je pozvan i ovlašten od samoga Uskrslog Gospodina da miri vjernike s Bogom: Dahnu u njih i reče im: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpušteni su im, kojima zadržite, zadržani su im” (Iv 20,22-23). I apostol nas Jakov potiče: Ispovijedajte grijehe jedni drugima i molite jedni za druge, da ozdravite (Jak 5,16). Kao predstavnik Crkve, zajednice Kristovih učenika, zaređeni svećenik oprašta grijehe pokorniku i u ime Crkve, ne samo u Božje ime. Time se onaj koji ispovijeda grijehe kaje jer je naštetio i Crkvi, svojim bližnjima, i u ime tih bližnjih pod okriljem ispovijedi dobiva pomirenje i oproštenje. Inače bismo morali stati pred Crkvu u, na primjer nedjeljnom bogoslužju te braću i sestre ponizno zamoliti za oprost. Kao posrednik Božje milosti, svećenik izgovara one spasonosne, divne riječi koje u biti sâm Gospodin izgovara preko „instrumenta“ svoga milosrđa: I ja te odrješujem od grijeha tvojih…
Što ispovijed (ni)je?
No, ne bih ovom zgodom išao duboko u teološku ili duhovnu srž ovog sakramenta Božjeg milosrđa. Naprotiv, želio bih propisati o nekim čisto praktičkim aspektima koji često muče vjernike. Prvo, što ispovijed nije? Sigurno nije OPRAVDAVANJE svojih postupaka jer opravdava nas Isus pred Ocem.
Nije ni OPTUŽIVANJE u smislu da optužujemo druge za svoje nevolje i grijehe, ili da okrutno optužujemo sebe okrivljujući se za sve zlo; optužuje nas naime đavao.
Ispovijed je za one koji griješe i koji žele ponizno zamoliti Gospodina da im se smiluje
Ispovijed je PRIZNANJE. Nadalje, u ispovijedi se ne nabrajaju pozitivne životne situacije, odnosno ne hvalimo se zbog svog pravednog života: „Nisam nikoga ubio. Ne kradem. Idem redovito nedjeljom na svetu misu. Nikoga ne mrzim. Nikada nisam ogovarala susjede…“ To ne govorimo iz više razloga, a prvi i osnovni je zato što bismo tako govoreći – sagriješili. Učinili bismo grijeh oholosti (Ja sam savršen) i grijeh laži (jer nitko nije savršen). Ovakvo ispovijedanje mogu eventualno učiniti sveci čije kipove imamo u crkvama. Jer, Pismo izričito kaže: Svi su sagriješili i potrebni su slave Božje (Rim 3,23). Dakle, svi smo grešnici i nitko ne može tvrditi da grijeha nema. Još konkretnije upozorava nas sveti Ivan kada piše: Ako tko tvrdi da nema grijeha, pravimo Isusa lašcem i riječi njegove nema u nama… (usp. 1 Iv 1,10).
Dio je ljudske prirode da se opravdava, da se hvali i dokazuje. Ranjeni smo grijesima i nesavršenostima bližnjih, stoga imamo potrebu o sebi govoriti najbolje, sebe veličati i sebe braniti. Mnogi misle da je vrijeme svete ispovijedi upravo taj trenutak kada se mogu na neki način zaštititi od napada i namjerne ili nenamjerne zloće drugih pa u ispovijedi opisuju svoje dobre strane naglašavajući dobra djela ili svoje dobre nakane. No, ispovijed nije vrijeme za to.
…saleti me mnoštvo psovki, od „maršova” do nekih seksualnih prostakluka. Ne treba ponavljati psovke! Ne treba ponavljati riječi uvrjede, pogrdne nazive…
Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe, na njega pade kazna, radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše (Iz 53,5). Nema sumnje, koliko god dobri i pobožni bili, uopće nismo po sebi ni dobri ni pobožni; to nije naša zasluga i nemamo se prava hvaliti pred Bogom. Možda smo samo dobri i pobožni kad nam sve ide dobro? Možda je ta dobrota i pobožnost nekako „naučena“ ili je izraz kulture i običaja u kojima živimo? Možda su te vrline zapravo samo nekakav štit ili obrambeni mehanizam ili zatvoreni svijet koji smo izgradili zbog vlastite ugode i samozadovoljstva? Kako god bilo, Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je Bog i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde (1 Iv 1,9). Novozavjetni su pismoznanci i farizeji (pfariseo znači „čist, neokaljan, pobožan, odvojen“) puno molili, čitali i znali napamet Toru, vodili vjerske škole, izvršavali gorljivo sve moguće zapovijedi i propise, postili, pomagali sirotinji, prednjačili u vjerskim dužnostima u sinagogama… Pa ipak su, kad je došao Onaj koga su „tako dobro poznavali“, istoga razapeli. A On nas izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje, u kojemu imamo otkupljenje, otpuštenje grijeha (Kol 1,13-14). Zamislimo kako bi iscrpljujuće bilo našim svećenicima kad bi se vjernici na primjer tako ispovijedali da samo i uvijek govore o dobrima koje su učinili, o kvalitetama koje posjeduju… To bi pastirima bio velik teret. Dotukla bi nas spoznaja da su nam župljani sveci, a mi takvi veliki grešnici. Hehe. Zato apeliram: ispovijed je za one koji griješe i koji žele ponizno zamoliti Gospodina da im se smiluje. Čim stojiš u redu za ispovijed i klečiš u ispovjedaonici, pokazuješ Crkvi (narodu) da si grešnik, da griješiš, da na savjesti nosiš trpljenje zbog grijeha, da tražiš oprost i kaješ se. Zato ne treba sve to negirati i okrenuti u samom sakramentu, zar ne?
Ne koriste se eksplicitni izričaji, odnosno vulgarnosti
Druga praktična napomena: u samom ispovijedanju grijeha ne koriste se eksplicitni izričaji, odnosno vulgarnosti. Neukusno je i nedolično ponavljati, na primjer riječi psovke. Jednom sjedim tako u svojoj „naplatnoj kućici” kao carinik Matej i naglo, bez ikakva upozorenja, saleti me mnoštvo psovki, od „maršova” do nekih seksualnih prostakluka. Ne treba ponavljati psovke! Ne treba ponavljati riječi uvrjede, pogrdne nazive, detaljno opisivati bogohulne misli… Dovoljno je priznati „psujem, proklinjem, pogrdno se izražavam” i slično. Svećenik će, ako mu nešto nije jasno ili ako je nešto ostalo nedorečeno, pitati za objašnjenje ili potankosti. Također, izrijekom navođenje poštapalica koje osoba smatra grijehom (u biti je to isprazan ili vulgaran govor ili nekakva misaono/verbalna ovisnost) poput: „Baba ti jadna, Sunce mu njegovo, Odi spat, Sto mu gromova, U tri ćoška…” nije potrebno i samo ‘zavlači’ tijek ispovijedanja i skreće pozornost s važnih činjenica.
U ispovijedi ispovijedamo isključivo SVOJE grijehe
Treće, u sakramentu pomirenja (kako se ispravno i cjelovito naziva ovo otajstvo, čijega je samo dio ispovijed) u vrijeme ispovijedi, trebamo obratiti pozornost na mogućnost ispovijedanja – tuđih grijeha. Yes, i to se zna dogoditi. Svima nama. „Moj suprug je… Svekrva mi je… Susjed mi radi probleme u… Kuma me neprestano… Šef je rekao…” Za njih molimo i njima svjedočimo svoju ljubav prema Bogu i njima, a ako su nam neprijatelji, tada još više za njih molimo i s većim ih žarom ljubimo, prema onoj Gospodnjoj: Ljubite svoje neprijatelje… Blagoslivljajte, ne proklinjite… Praštajte… Molite za one koji vas progone… (Mt 5,43 itd.) U ispovijedi dakle ispovijedamo isključivo SVOJE grijehe.
„Ljudski je padati, anđeoski uzdizati se, đavolski ostajati na dnu”
Ne opravdavati grijeh.
Četvrto, iako je ponekad donekle razumljivo, nismo pozvani opravdavati svoja nagnuća prema grijehu i sâm čin grijeha. To bi izgledalo ovako, da pojasnim: „Morao sam slagati… Svi mladi to rade… Ukrali su meni, ja njima… Od rođenja sam takva… To je nešto nepobjedivo u meni…“ Nikada nećemo sve u životu shvatiti. Nećemo moći sve ni prihvatiti. Niti ne moramo sve shvaćati i prihvaćati. „Ljudski je padati, anđeoski uzdizati se, đavolski ostajati na dnu.” Priznaj krivicu, pokaj se za svoje sudjelovanje, uzdaj se u Gospodina, traži oprost i milosrđe. I grijeha se njihovih i bezakonja njihovih više neću spominjati (Heb 10,17).
Ispovijed nije duhovni razgovor…
…odnosno psihoanaliza odnosno bračno savjetovalište iz američkih serija
Peta napomena iz bogate pastoralne prakse autora kolumni: ispovijed nije duhovni razgovor, odnosno psihoanaliza, odnosno bračno savjetovalište iz američkih serija. Postoje osobe koje bi satima klečale ili sjedile u ispovjedaonici. To nije u redu ni prema ispovjedniku ni prema onima koji eventualno čekaju na red za ispovijed. U neko drugo vrijeme možemo obaviti duhovni razgovor, potražiti kroz molitvu pomoć ili savjet, razmotriti rješenja poteškoća u duhovnim pitanjima… Osobito kad je posrijedi tzv. „duhovno vodstvo“ duša uputno je i uobičajeno da se takav razgovor pa eventualno i unutar svete ispovijedi učini u vrijeme kad svećenik ne ispovijeda redovito vjernike u crkvi. To vrijedi i za „generalne ispovijedi“ odnosno ispovijedi u kojima se žele Bogu predati grijesi čitavog života.
Ne treba ponavljati, kopati po starim ranama, sebe samo-sažalijevati, neprestano osuđivati i deprimirati. Pobačaj učinjen, ispovjeđen i oprošten u ispovijedi prije 50 godina, tada je i…
I ovdje napomena; životna se ispovijed ne treba nipošto činiti često, već eventualno jednom u životu, možda najbolje u povezanosti s nekim događajem, poput vjenčanja, vječnih zavjeta, obraćenja nakon dugogodišnjeg lutanja… „Što ja oprostim, to i zaboravim“ (Isus svetoj Faustyni Kowalskoj) Ako je Gospodin grijeh iz prošlosti JEDNOM oprostio, onda ga je ZAUVIJEK i zaboravio. Ne treba ponavljati, kopati po starim ranama, sebe samo-sažalijevati, neprestano osuđivati i deprimirati. Pobačaj učinjen, ispovjeđen i oprošten u ispovijedi prije 50 godina, tada je i uronjen u ocean Božanskog Milosrđa i ne treba se tome više vraćati. Ok? Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem! (Iv 14,27)
Razlog za ispovijed mora biti grijeh i pokajanje za grijeh. Ne „zato kaj je prvi petak u mjesecu”
Prekrasna je pobožnost zadovoljštine Presvetom Srcu Isusovu dana svijetu preko svete Marije Margarete Alacoque. Međutim, Isus je zahtijevao devet prvih petaka, ne sve prve petke u godini. Nažalost, danas se toliko malo tumači ova pobožnost da su vjernici zaboravili povijest, uzroke, nakane i tijek iste. Imamo prve petke zbog prvih petaka. Skoro pa besmisleno. I ako nemaš potrebe za pomirenjem, moraš ići na ispovijed jer je prvi petak. Mislim da to Gospodin nigdje nije zapovjedio. Duh Sveti potiče svakog vjernika da ispituje svoju savjest i da priznaje svoje grijehe i ne treba čekati prvi petak da se to i učini. Preporučam dakle da svatko tko želi obavljati prve petke, dobro prouči svu poruku i pouku dotične pobožnosti i onda tako postupi, kako je Gospodin obrazložio i preporučio. I mir Božji, koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu (Fil 4,7).
Ako štogod namjerno zataškamo, nije nam oprošteno i nemir ostaje
Na ispovijed ne dolazimo da bismo se „osjećali lakše”
Sedmo iskustvo: moram nježno upozoriti da na ispovijed ne dolazimo da bismo se, kako poneki znaju reći, „osjećali lakše“. Sigurno da sveta ispovijed na neki način donosi duševno olakšanje, jer grijeh, osim što razara duh, uništava i živce (psihu, dušu). Jer plaća je grijeha smrt… (Rim 6,23) Grijeh je svakako uzrok i bolesti i nesreća i nezadovoljstva općenito. U tom smislu, nakon ispovijedanja se možemo osjetiti sretno, mirno, zadovoljno, kao „lakši unutra, u biću“. Ali naravno da ispovijed ne možemo smatrati običnim razgovorom uz kavu, kad prijatelju ili kolegici „otvaramo dušu“ i „olakšavamo se“. Svećenik, naime, nije psihijatar. Makar znamo za ono da „gdje nestaje sakramenta ispovijedi, otvaraju se savjetovališta i klinike“. Pogledajmo samo moderan Zapad gdje se crkve zatvaraju i prodaju… Svećenik nije i ne može pa i ne treba biti stručnjak u svim životnim područjima i problemima. I mi smo samo ograničeni ljudi, stoga u ispovijedi treba gledati Isusa, koji ondje liječi, savjetuje, krijepi svojim metodama, kako je zapisano: On liječi one koji su srca skrušena i povija rane njihove (Ps 147,3).
‘Recept’ za dobru ispovijed. Grijesi koji se rijetko ispovijedaju
Dakle, evo recepta: činjenice – priznanje – odreknuće – pokajanje – skrušenost – odluka. To bi bila ispovijed sama u sebi. Do toga naravno dovodi ispit savjesti, a nakon ispovijedi borba i prikladan način života, koji tu borbu podržava i pomaže da milost pobjeđuje. Molimo za to ovako: Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni (Ps 51,12).
Dodao bih još neke grijehe, koji se rijetko ispovijedaju: licemjerje, dvoličnost, zamjeranje, visoko mišljenje o sebi, dvosmislenosti, polu-istine…
Dodao bih još neke grijehe, koji se rijetko ispovijedaju, jer David kaže: Od potajnih grijeha očisti me, Gospodine! (Ps 19,13) To su, između ostalog: licemjerje, dvoličnost, zamjeranje, visoko mišljenje o sebi, dvosmislenosti, polu-istine, krive/grešne/podle nakane, život duhom svijeta, uznositost, znatiželja, radost zbog tuđe nevolje, ocrnjivanje bližnjih, upletanje u tuđe živote (brakove), sprječavanje začeća, veličanje naših uspjeha, pretjerivanje, neispravan odgoj djece, molitva zbog straha od Boga ili kao „ucjena“ Boga ili kao dodvoravanje Bogu… Također, vrlo će rijetko oni vjernici koji ogovaraju ili neprovjereno kritiziraju svoje svećenike to i priznati svećeniku iza rešetaka. Nekako im je neugodno. Da ih župnik iza rešetaka ne bi izrešetao. U ljudskoj je paloj prirodi zapravo prisutna i ta potreba da skrivamo grijehe, pokušavamo ih drugačije prikazati, teško se odlučujemo na istraživanje o uzrocima grijeha… Pogotovo ako je riječ o šestoj Božjoj zapovijedi; spirala ili druga kontracepcija, abortivna ili ne-abortivna jedno je od vrlo neugodnih prijestupa koje bismo rado prešutjeli. Ako štogod namjerno zataškamo, nije nam oprošteno i nemir ostaje. U savršenom će miru čuvati one koji se u njega uzdaju i čije se misli njemu okreću (Iz 26,3).
Papirići i molitvenici u ispovjedaonici – jesu li nužni?
Na samom kraju ovog kratkog elaborata koji želi biti koncizan i praktičan podsjetnik na neke varijable poznate paradigme, pokrećem i pitanje unošenja papirića i molitvenika u ispovjedaonicu.
Kakvu sliku o Bogu imamo: svodimo li ga na sitničavog čangrizavog bjelobradog Suca, umjesto da u Njemu gledamo dobrog Tatu, milosrdnog Pomoćnika?
Meni vrlo bliska osoba (a nije roditelj) nakon nekoliko godina bez ispovijedi odlučila se za jednu korizmu ispovjediti. Slava Bogu. Nakon sat i pol čekanja u redu i došavši na red, svećenik ju priupita ima li molitvenik. Osoba kaže, nema (jer joj ne treba). Svećenik uljudno zamoli ovu osobu da izađe iz „ormara“ i u najbližoj knjižari kupi molitvenik te da se onda vrati. Nije se vratila. Sumnjam da će se ikada i vratiti.
Ovaj je vjerski službenik dakle učinio žalosnu i katastrofalnu pogrešku i nije smio tako postupiti. Molitvenik uglavnom nose dječica koja su tek imala sakrament pomirenja i još se „vježbaju“. Odraslima je potreban molitvenik samo onda kad ne znaju riječi pokajanja (iako je dopušteno i poželjno kajati se svojim riječima!) ili kad se žele izričito ispovijedati prema točkama i upitima iz molitvenika. Molitvenik nije uvjet za dobru ispovijed. Papirići s ispisom grijeha također su pomagalo za one koji teže pamte, koji su možda skrupulozni, koji bi se htjeli što savršenije ispovjediti. No, tu je onda i pitanje kakvu sliku o Bogu imamo: nije li On onda sveden na sitničavog čangrizavog bjelobradog Suca, umjesto da u Njemu gledamo dobrog Tatu, milosrdnog Pomoćnika?
Eto, dadoh neke smjernice i pouke. Ako sam pogriješio, imam rješenje. Ispovijed.
Autor: pater Marko Glogović; Book.hr
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
