Foto: Shutterstock
Neki je čovjek živio neprestano s crnim oblacima na duši. Nije vjerovao u dobrotu, osobito u Božju dobrotu i ljubav. Jednoga dana dok je, zadubljen u svoje crne slutnje, tumarao brdima iznad sela, susreo je pastira.
Pastir, dobri čovjek bistra oka, osjetio je strančevo očajničko raspoloženje i upitao ga:
„Što te toliko muči, prijatelju?”
„Neizmjerno sam usamljen.”
„Ja sam također sam, ali nisam tužan.”
„Možda zato što je Bog s tobom…”
„Pogodio si.”
„Ja, naprotiv, nemam Boga, ne mogu vjerovati u njegovu ljubav. Kako Bog može voljeti ljude, svakog pojedinca? Kako je moguće da mene voli?”
„Vidiš li ono naše selo u dolini?”, upita pastir. „Vidiš svaku kuću, zar ne? Vidiš li prozore svake kuće?”
„Vidim.”
„Onda nemoj očajavati! Sunce je jedno pa ipak ono obasja svaki prozor u gradu, i onaj najmanji, skriveni prozor. Možda si očajan zato što ti je prozor zatvoren?”
Izvor: Duhovnost.net
