Foto: Shutterstock
U vremenu smo došašća i intenzivnije promišljamo o otajstvu utjelovljenja. Mi ljudi trebamo pripremu. Doživljaj onoga što se iščekuje, produbljuje se upravo po tom iščekivanju. Ako se ne pripremamo, u ovom slučaju za Gospodina koji dolazi, vjerojatno nećemo uspjeti zagrepsti nego malo ispod površine.
Doživljaj Božića bio bi mnogo dublji kada bismo više vjerovali u Božju dobrotu
Prije početka došašća osjetila sam poticaj za razmatranje o Božjem milosrđu i uvidjela sam da je milosrđe lijek za takvu površnost. Palo mi je na pamet kako su i odnosi među nama ljudima nekad jako površni. Ako su k tomu susreti s tim ljudima učestali, umjesto da donose radost, znaju ostati bezlični i kao takvi nas zamarati. Da bi radost mogla prodrijeti, neophodno je da čovjek bude autentičan. Također, mora biti spreman napustiti predrasude o drugoj strani. Ako u tome uspije, može primijetiti da mu je taj odnos donio neočekivanu radost. Prema tome izgleda da najpovršniji odnosi ostaju oni u kojima barem jedna od strana ne uspijeva (više) povjerovati u dobrotu druge strane.
Uvjerena sam da bi i naš doživljaj Božića bio mnogo dublji kada bismo više vjerovali u Božju dobrotu. Ako malo razmislimo, milosrđe koje nam Bog nudi potpuna je suprotnost površnosti, prijetvornosti. Ne možeš se pretvarati pred nekim tko je istinski dobar. Ako je pak ta osoba sama dobrota, i nema zloće u njoj, onda će ona odmah primijetiti tvoju zloću. Milosrđe gleda ne na vanjštinu, već duboko u ljudsku dušu, jer ju želi izliječiti. Pitanje je, dakle, jesmo li svjesni da radi našeg istinskog dobra nekad moramo odustati od krivih slika koje imamo o Bogu?
Po riječima koje je Isus uputio sv. Faustini i koje možemo pročitati u njezinu Dnevniku, mi ljudi najviše ga ranjavamo kada ne vjerujemo u njegovu dobrotu. I sotona, rekao je Isus redovnici, vjeruje u njegovu svetost i pravednost, ali ne i u njegovu dobrotu. Budući da se Isusovim rođenjem Božja dobrota utjelovila, ona ne može i ne želi ostati nešto apstraktno. Ona je htjela da ju upoznamo, da računamo na nju.
Kako je meni Božje milosrđe postalo stvarnije
Ono što Isusa najviše ranjava očito je i ono što može jako raniti nas. Ako vjerujemo da je Bog svet i pravedan, a ne uspijevamo računati na njegovu dobrotu u teškim trenutcima, kad-tad upast ćemo u veliku krizu. Meni se takva kriza dogodila dvaput. Kasnije sam primijetila da sam se u jednoj nalazila za vrijeme jubilarne godine vjere, a druga je započela tijekom jubilarne godine milosrđa. To bi se moglo opisati kao slučajnost, ali osobno volim misliti da je Bog bio još „milosrdniji” prema meni jer mi je nakon tih kušnji udijelio mnogo milosti koje dotad nisam znala primiti zbog nepouzdanja. I jer je jednostavno sve tako posložio da ja to ne mogu smatrati slučajnošću. U mom slučaju kriza je započela zdravstvenim tegobama, ali prava muka bila je u osjećaju napuštenosti i u strahu od Boga. Krivnje koje sam jedno vrijeme koliko-toliko držala pod kontrolom, uz pomoć sakramenata i duhovnog vodstva, potpuno su preuzele vlast nada mnom. No u oba slučaja, krajnji plodovi te kušnje bili su dublje upoznavanje Gospodina, snage njegove Riječi. Shvatila sam iz proživljenoga da se nemam na što osloniti ako se ne oslonim na Boga, koji je beskrajno milosrdan prema nama. Njegovo milosrđe postalo mi je stvarnije.
Posvijestimo si da smo slabi i postanimo maleni –da bismo mogli primiti!
Nekad su naše krive slike ili pak rane koje nosimo u sebi toliko duboke da ih se ne uspijevamo osloboditi kako bi se moglo očekivati. A to se odražava na cijeli naš život i nemoguće je da zbog toga ne ostanemo na neki način zakinuti. Bog bi htio izliti milosti na nas, ali ga nešto u nama sprječava da to i izvrši. Jedan primjer može biti molitva. Ako je čovjek previše oslonjen na sebe, iako to možda ne vidi sve dok ne upadne u krizu, ne uspijeva vjerovati da po njegovoj molitvi Bog može učiniti duboke promjene u njemu i u onome za što je molio. On bi i htio moliti s vjerom, ali kao da mu zbog tog oslanjanja na sebe i zbog toga što nije svjestan svoje bijede, pa ne teži duhovnoj malenosti, nije dana takva vjera. Vjera je čin volje koji može nadići prve reakcije malodušnosti i očaja kojima bi se čovjek mogao potpuno prepustiti; no ako čovjek još nema stvarnog pouzdanja u Boga, biva kao da ne uspijeva biti dosljedan vlastitoj odluci. Neophodno je težiti malenosti, tako svojstvenoj blagdanu Božića koji iščekujemo – a ta se težnja nekad iskristalizira u duši upravo putem kušnje, koja onda može ojačati vjeru. U vezi malenosti i Božića, sv. Faustina opisuje svoje čuđenje kada joj se tijekom razmatranja muke Gospodinove jednom ukazalo Dijete Isus. To joj je viđenje obrazložio sam Isus kazujući joj da od nje traži duhovnu malenost. Ako si ne posvijestimo da smo zbilja slabi i ne postanemo maleni, nećemo moći niti shvatiti niti živjeti Božje milosrđe, koliko god nam ono objektivno bilo potrebno.
Sjećam se jednog muškarca koji je, nakon što je primio milodar od jedne osobe, rekao da će najprije zahvaliti Bogu što je poslao tu osobu s takvim darom za njega. I time je zapravo zahvalio i toj osobi. Ali to je bio i znak vjere u Božju dobrotu. Kad više ne bi vjerovao da je Bog dobar i da će se nekako pobrinuti za njega, taj bi čovjek mogao postati jako ogorčen zbog situacije koja ga je snašla.
Ostavi svoje „oružje” i otkrij Njegovu dobrotu
Dnevnik svete Faustine, kojoj je poslanje bilo živjeti milosrđe i širiti njegovu poruku, pravi je dar neba. Osobno sam ga pročitala prvi put sada za vrijeme došašća, slijedeći onaj poticaj. Čitajući ga, dobila sam dojam da djeluje razoružavajuće. Evo zašto: Isus je od sv. Faustine tražio da postane štovateljica Božjeg milosrđa i to, kako piše u uvodu izdavača hrvatskog izdanja: „štovanjem slike s natpisom: Isuse, uzdam se u Tebe!, molitvom Krunice, svetkovanjem svetkovine Božjega milosrđa koja se slavi na prvu nedjelju iza Uskrsa, štovanjem sata Milosrđa te širenjem štovanja Božjega milosrđa”. Sv. Faustina je i pisanjem svojeg Dnevnika očito ispunila ovo posljednje. U mom slučaju jest. Negdje na kraju knjige, a to znači i pred kraj njezina života, piše čak da je jednom prigodom kada je izišla u vrt, čula Isusa kako joj govori da se vrati u svoju sobicu. Isus je htio da prekine šetnju, i vrati se pisanju. Osobno mislim da je knjiga natopljena milošću, i da sam zato zaključila da je razoružavajuća. Ta mi se pomisao javila jer sam se na početku čitanja osjećala vrlo čudno, gotovo nelagodno, unatoč činjenici da sam knjigu kupila po nekom nutarnjem nadahnuću, dakle takav dojam nisam očekivala. Onda je taj dojam nestao, i riječi koje sam čitala izgledale su mi sasvim stvarne. Vjerujem da knjiga djeluje razoružavajuće jer poziva čitatelja da ostavi svoje „oružje”, koje zapravo najviše ranjava njega samoga, ali i bližnje i Boga koji je neizmjerno dobar i želi nam dobro! (Vjerujemo u to, zar ne?!) Među tim smrtonosnim oružjem može se naći i nešto od sljedećega: oslonjenost na sebe, okrenutost sebi i bavljenje sobom, ovisnost o ljudskoj mudrosti, neračunanje na Božju providnost, briga o vanjštini i ljudskim obzirima, sebičnost, zanemarivanje tuđeg dobra…
Molim da nas za ovo vrijeme došašća Isus pripremi na otkrivanje Njegove dobrote. Da nas On, koji je pristao roditi se kao malo dijete, učini malenima i ovisnima o Njemu. Da u licu toga Djeteta otkrijemo „lice milosrđa”. Tada nećemo samo izliječiti bolest površnosti, već ćemo moći primiti mnogo više milosti. Između ostalog i radost koja s pravom pripada Božiću. A nadam se da ćemo te Božje milosti naučiti ne samo primati nego i grabiti.
„Tebi je poznata sva dubina moga milosrđa, zato ga grabi za se, a osobito za bijedne grješnike. Prije će se nebo i zemlja pretvoriti u prah i pepeo nego će duši koja se ufa biti uskraćeno moje milosrđe.” (Isus svetoj Faustini)
