Foto: Shutterstock
Danas je takvo vrijeme da se nerijetko nađemo u situaciji kad treba nekoga u društvu upozoriti da ono što čini nije u skladu s naukom Crkve. Najčešće se radi o korištenju kontracepcije, prakticiranju joge ili nekih drugih praksi New agea, zajedničkom životu prije braka… I to što je osoba krštena ne znači da je poučena u nauku Crkve. Nažalost. No to je jedna druga, prilično opširna tema.
O problematici opominjanja Isus nam je jasno progovorio: „Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.” (Mt 18,15). Znači, ako ne reagiramo na grijeh bližnjega, učinili smo i sami grijeh propusta.
Što ako povrijedim tu osobu?
Moram priznati da mi je u takvim situacijama sve teže ispravno i primjereno odreagirati. Ljudskih obzira teško se riješiti. Što ako povrijedim tu osobu? A opet, trebam nekako dati do znanja da Crkva naučava nešto drugo i uputiti osobu na Kristovo otkupiteljsko djelo.
Nedavno sam se našla u jednoj takvoj situaciji kad nisam reagirala. U tom sam trenutku razmišljala kako upozoriti tu osobu da ono što radi nije dobro za nju. Ali jednostavno sam ‘zablokirala’. A kad sam shvatila da nitko drugi u našem društvu nije svjestan duhovne stvarnosti iza tog djela, tek sam onda odustala od ikakva reagiranja.
Svjesna svog propusta, kasnije sam razmišljala o tome. Čak su mi pale na pamet rečenice kojima sam mogla skrenuti pažnju na negativne posljedice tog određenog djela. Zapitala sam se zašto mi se to dogodilo i kako inače reagiram u sličnim situacijama. Nekad objasnim kako ja nešto činim, ono što se kaže, svjedočim životom. U mom slučaju to baš nema nekog utjecaja na druge ljude. Zato sam se pitala: Možda je do mene, možda ne svjedočim dobro? Možda će se učinak tog mog svjedočanstva vidjeti tek nakon nekoliko godina ili je jednostavno do druge osobe koja misli da ona ipak pravilno postupa? Ne znam…
Uvjet da bi opomena imala učinka
U jednom drugom slučaju probala sam i izravno reći da je grijeh ono što druga osoba čini. Jasno i glasno. Uz objašnjenja zašto je to grijeh, predavanja na tu temu s YouTubea, članke koji objašnjavaju problematiku… I opet ništa. Opet slušam isto: „Razumijem sve…. I u pravu si. Ali u mojoj situaciji to je nemoguće.”
I tako u tom svojem promišljanju vidim da se svaki put jedna stvar ponavlja. Ovisno o tome koliko sam bliska osobi koju opominjem, činim to na određeni način, jer znam u kojoj se mjeri ona može uvrijediti. No onako iskreno, sama sa sobom i Bogom, došla sam do zaključka zašto ponekad propustim opomenuti bližnjega, a u slučaju kad to učinim, moja opomena nema nikakvog učinka, čak niti kad otvoreno ukazujem na grijeh.
Jednostavno nemam dovoljno ljubavi za osobu koju opominjem ili je ne ljubim dovoljno da bih ju uopće opomenula.
Jer kako je Isus mogao obratiti i najveće grešnike, carinike, preljubnice, pogane, a otvoreno je osuđivao grijeh?! Bilo mu je iskreno stalo do svakoga od njih. Kako je sveti Petar na dan Pedesetnice mogao otvoreno reći Židovima da su ubili Isusa Krista, a tri tisuće ljudi se taj dan krstilo?! Imao je ljubavi za te ljude, kao plod Duha Svetoga kojeg je primio.
Kako doći do te ljubavi
Kako postići tu iskrenu ljubav za bližnjega i „dozvati” pomoć Duha Svetoga, a ne samo vršiti zakon radi njega samoga? Jer u tom su slučaju naša djela bez ikakve vrijednosti pred Bogom. Ljubav je konkretna i iskazuje se djelima – u usrdnoj molitvi i postu na nakanu da osoba koju treba opomenuti upozna Kristovu ljubav, da po Duhu Svetom spozna da je ono što čini grijeh i da bude spremna odbaciti takva djela, te da nas Duh Sveti vodi u našim riječima opomene ili svjedočanstva u danom trenutku.
Kada uistinu ljubimo neku osobu, nije nam važno hoće li se ona na našu opomenu uvrijediti ili ne, bez obzira je li nam ta ona bliska ili potpuni stranac. Najčešće se ljudi uvrijede jer osjete da nam nije istinski stalo do njih. I nije rješenje šutjeti kad bismo trebali govoriti, samo zato što znamo da ne bismo to učinili iz ljubavi. Nego se trebamo unaprijed pripremiti za takve situacije da možemo opomenuti bližnjega iz ljubavi te dopustiti Duhu Svetome da odradi „svoj dio posla”. I možda ne znamo uvijek kakav učinak ima naša opomena. Nije važno. Bog to zna. A mi znamo i možemo jedno – iskreno ljubiti one koje opominjemo. Pa radimo na tome…
Posvjedočila Magdalena Pleše
