Ohrabrujte djecu u nedaćama života da se mogu suočiti s kušnjama i strahovima Pratite njihove interese, zanimanja, brige, a pogotovo izazove i probleme s kojima se susreću u životu. Možete ih ohrabriti na mnogo načina – lijepom riječju ili tapšanjem po ramenu, malim darom, poput medvjedića, ili možda vođenjem na poseban izlet

Foto: Pixabay, Nathan Legakis 

Ohrabrivanje djece znači, jednostavno, biti blizu svojemu sinu ili kćeri, pogotovo kada on ili ona gube svoje srce i dati djetetu nadu, utjehu i sigurnost u svijetu koja nije uvijek jasna i prepoznatljiva. Većina roditelja čini to sasvim prirodno kad su njihova djeca još mala, ali kad su odraslija i kada dođu mlađa djeca, starija se djeca mogu osjetiti izgubljena.

Ti si poseban tatin medvjedić

Tako je bilo s mojim srednjim sinom, Davidom, kad mu je bilo oko sedam godina. Njegov stariji brat, Jonathan, ignorirao ga je, a njegova mlađa sestra, Joy, dobivala je svu pozornost kao novopridošlo dijete u obitelji. Mogu reći da se je osjećao izostavljenim. Jednog dana, dok smo razgledavali suvenirnice tijekom odmora u Disneylandu, naišli smo na staklenu kasicu prasicu u obliku medvjedića s natpisom „David“ na prsima.
„Davide, vidi ovu kasicu medvjedića“, rekao sam mu. „Kupit ću ti ju. Ti si poseban tatin medvjedić. Nitko drugi nije moj medvjedić osim tebe.“
David je samo zurio u mene i cijeli dan, kao i sljedećih dana, samo je zapitkivao. „Ja sam tvoj posebni medvjedić i nitko više?“ Još uvijek imam tu staklenu kasicu na polici u svojem uredu. Znam koliko je značila Davidu kad je bio mali i trebao ohrabrenje, ali danas sam svjestan da meni znači još i više.

Pratite njihove interese, zanimanja, brige, a pogotovo izazove i probleme s kojima se susreću u životu

Stvar je u tome da trebamo primijetiti što naša djeca trebaju. Pratite njihove interese, zanimanja, brige, a pogotovo izazove i probleme s kojima se susreću u životu. Možete ih ohrabriti na mnogo načina – lijepom riječju ili tapšanjem po ramenu, malim darom, poput medvjedića, ili možda vođenjem na poseban izlet. To ne mora biti ništa izvanredno ili skupo. Ono što vaša djeca trebaju jeste vi – vaše zanimanje, vaša skrb, vaše vrijeme – sve što im pokazuje i govori da im mama mi tata žele reći: „Volim te. Uz tebe sam. Važan/na si mi.“

Vojna škola

Ponekad im možete dati ohrabrenje i kad se čini da ga ne žele. Moja mama bila je dobra u tome. Najbolje mi je to pokazala kad sam se prijavio u vojnu školu u osmom razredu. U početku sam bio sav za to, dok sam listao katalog nebrojeno puta, diveći se vojnim odorama i podatcima o puškama i mačevima te obuci. Kad sam stigao onamo, očekivao sam veliku pustolovinu. Ali već za nekoliko tjedana bio sam obuzet nostalgijom za domom i rekao mami na telefon da me ispiše i da se vraćam kući. To ju je iznenadilo. Moj otac, kao i obično, nije se miješao. Ali umjesto da mi popusti i da popusti mojim suzama, rekla mi je da zna da mi je teško, ali da moram izdržati i da će vidjeti može li što učiniti.

Sve do danas veoma sam zahvalan što mama nije smekšala svoje srce i popustila mojim suzama

Potom je nazvala zapovjednika vojne škole pukovnika Baileyja i zatražila njegov savjet. Nakon toga se je pukovnik Bailey sastao sa mnom. Nije me izgrdio, nego me je suosjećajno ohrabrio, rekavši mi da je to kako se osjećam sasvim normalno i da će uskoro proći. Rekao mi je da ne odustanem i da pričekam još malo, da vidim što će biti. Razgovarao je sa mnom kao muškarac s muškarcem i rekao mi da su to stvari koje moramo proći da bismo postali muškarci.

Savjet pukovnika Baileyja nije bio lagan za veoma nostalgična trinaestogodišnjaka. Ali sam znao da su i pukovnik i moja majka na mojoj strani i da se ne osjećam nenormalno te mi je to bilo veliko olakšanje. Nekako sam se izvukao, prebolio nostalgiju i ostao u školi. Sve do danas veoma sam zahvalan što mama nije smekšala svoje srce i popustila mojim suzama. Imala je hrabrosti obratiti se nekomu tko mi je znao pomoći – pukovniku Baileyju – i s njegovim ohrabrenjem mogla me je ohrabriti u važnu trenutku mojega života i pomoći mi nadvladam svoje tjeskobe i strahove. Morao sam naučiti da ne odustanem kad me svlada nešto čime ne mogu upravljati. Ostao sam u vojnoj školi pet godina i maturirao s uspjehom. To mi je bilo iskustvo kojim se je Bog poslužio da odredi put mojeg života.

Nastavak čitajte u knjizi „Ljubav i poštovanje u obitelji“, autora dr. Emersona Eggerichsa. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu u elektroničkom izdanju možete nabaviti ovdje.