Odgovor na pitanje smijemo li se ljutiti i pokazivati osjećaje? Nema čovjeka koji se ne susreće s ljutnjom. Naučili smo je kao dobri vjernici potiskivati ne shvaćajući da nam to potiskivanje može donijeti različite vrste patnji za koje ćemo sami biti odgovorni i koje nikako ne možemo pripisivati dobrom starom alibiju za vlastite pogreške: „Bog je tako htio!“

Foto: Ollyy, Shutterstock

Opasno nakupljanje

(…) Iz ovoga teksta proizlazi da se upravo dugo nakupljana, zadržavana i „njegovana“ ljutnja, pokazuje uistinu opasnom. Jona je ljut na Ninivljane a nakon toga ljutnju usmjerava prema Bogu te se udaljava od ljudi. Kada se ne slažemo s nečim u našemu životu što je izazvalo u nama toliko ljutnje onda je lako prebacujemo na Boga. Osim toga, ne volimo puno govoriti ni priznavati svoje negativne osjećaje i zbog toga, svako malo, guramo ih u podsvijest. U našemu shvaćanju ljutnja, srditost i nervoza, postaju nešto s čime lako možemo izaći na kraj i činimo kao ona spremačica u poslovici, koja, čisteći smeće, gura ga pod tepih.

Zašto činimo isto?

I mi činimo slično. Zašto? Zato što je u našoj kulturi priznavanje i izražavanje osjećaja smatrano znakom nezrelosti a zapravo je upravo obrnuto. Druga stvar, većina ljudi smatra da biti osjećajan znači biti slab a zapravo je obrnuto: pomanjkanje razvijene osjećajnosti znak je slabosti i bespomoćnosti. Skoro 80% ljudi tvrdi da biti osjećajna osoba znači biti previše emocionalan i da to nije dobro. Isti odnos i mišljenje ima također velika većina ljudi i prema osjećajima ljutnje i agresije. Općenito ih se smatra lošim i ako ih se pokazuje to „umanjuje“ vrijednost osobe u društvu. Stoga, kada doživljavamo nepravde, udarce, galamu, optužbe, u nama se jednostavno budi bunt, odmah ga stišavamo i zabranjujemo sebi takvu reakciju.

Potiskivanje emocija je loše

Gušimo je u sebi i pravimo se da vladamo situacijom da smo dragi i smireni. Skrivamo ljutnju i bijes unatoč tome što smo doživjeli nepravdu. Radimo to tako dugo dok nas ovi osjećaji ne dovedu do svakojakih bolesti: migrena, čireva, neuroza, visokog krvnog tlaka, žučnih ili bubrežnih kamenaca, depresije. Potiskivanje ovih osjećaja može nas čak gurnuti i u alkoholizam, ovisnosti o lijekovima, perfekcionizam, prekomjerno konzumiranje hrane, neprestanu kuknjavu, ljutnju i neiskreno ponašanje, uvijek nasmijanog „umjetnog“ čovjeka koji prisiljava sebe da baš nikoga ne rastuži i svima udovolji. Kada skrivamo ljutnju slični smo nekome tko je… pojeo nuklearni otpad. Takva „dijeta“ mora dovesti do „gama“ bolesti ili nezdravih reakcija. (…)

Za Book.hr priredila I. A., odabrala A. P.

Iz knjige „Zašto Bog dopušta patnju” autora o. Augustyn Pelanowski, OSPPE. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr. 

Knjigu možete kupiti ovdje.