Kad se budemo gledali, oči u oči, kad se budemo sreli, ja i Ti,
sjeti se da sam samo čovjek, sjeti se da sam samo čovjek,
a Bog da si Ti, a Bog da si Ti.
Ismijavali su ga od ranih nogu
Danas sam se sjetila Marija. Bio je onako, pomalo ženskast, ali simpatičan. Imao je ženu, djecu i dvoje starih, bolesnih roditelja. I svi, baš svi su ga ismijavali zbog njegove vjere i naivne dobrote. A on… Volio je svoju obitelj više od ičega. Radio je teško da bi im priuštio normalan život. Ipak, bio je ismijavan i ranjavan od malih nogu. Ali on se borio pošteno.
Toliko je volio ovu pjesmu…
Sjećam se da je na molitvenoj sjedio preko puta mene i da je toliko volio ovu pjesmu. Dok bi ju slušao, zatvorio bi oči i uživao. Bilo mi je to smiješno. Iskreno, jedva bih čekala da ta pjesma završi jer nije moj đir. Ali on je toliko uživao da mi je to postalo simpatično. Znao je ponekad na molitvi zaspati od umora i početi glasno hrkati. „Neka”, rekao bi voditelj. „To je ono što njegov duh treba…” I, da, njegov je duh trebao odmor od ovog svijeta, njegova je duša trebala Boga više od ičega…
Svi su ti se smijali u oči, a ti sada Njega gledaš oči u oči
A onda ga je jedne zore, dok se vraćao biciklom iz noćne, udario automobil… Svi smo bili neizmjerno tužni. Čak i oni koji su ga zadirkivali.
Mario, Bog te je uzeo iz ovoga pokvarenog svijeta gdje su ti se svi smijali u oči. A ti sada Njega gledaš oči u oči.
A samo je to važno…
Svjedoči Ankica Perak
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
