Foto: Shutterstock

Potraga za „ispunjenjem”

Tratimo život tražeći takozvano ispunjenje. Naprimjer, kada imamo dvadeset godina započinjemo svjestan život, u stvari ne znamo mnogo, što su cilj i smisao života. Trčimo po ulicama, tražeći takozvanu „drugu polovicu“ – polovicu alkohola ili polovicu u tijelu, različito, kako tko voli. Kasnije se sve to puno više komplicira.

„Samoća nas najviše razapinje, i paradoksalno, samo u njoj, a ne izvan nje“

Čime se izražava ispunjavanje naše praznine kakvim smislom, čime svjesnim i sadržajnim – a upravo najčešće kime, drugim čovjekom, muškarcem, ženom, djetetom? Neki traže ispunjenje u umjetnosti, strasti, poslu, imetku, ovisnosti… Ali ništa čovjeka ne zasićuje. Čak ako slikaš sliku i ona postane pravo remek-djelo, završit ćeš ju i započet ćeš drugu, jer ona prethodna nije nešto što te zadovoljilo. Sve u nama ostavlja osjećaj nezasitnosti i nemira, ništa nas neće zadovoljiti dokraja, osjećamo da nam nitko i ništa ne daje puno ispunjenje. Povezano s tim, većinu života osjećamo se usamljeno jer biti neispunjen znači biti usamljen.

križ je samoća

Isus u križu pokazuje rješenje: on je umirao na križu usamljen, križ je samoća. Umirao je na taj način da bi nam to rekao. On nam je pokazao samoću. Samoća nas najviše razapinje, i paradoksalno, samo u njoj, a ne izvan nje – upravo zato jer je križ uvijek negiranje onoga što se u njemu objavljuje – možemo otkriti prisutnost Očevu koja nas potpuno i beskonačno ispunja. Samo poslušaj dozivanje s križa i vidjet ćeš da je tako.

„Umjetnici iz poštovanja prema ljudima i Crkvi ne predstavljaju Isusa na taj način kako je on zapravo umro“

Svjesnost o tome da nitko i ništa nije moje ispunjenje, dovodi me do spasenja od nečega većega od puka razočaranja i frustracije, depresije i očaja – ta svjesnost spašava me od smrti pred smrću, od života koji je rezignacija od života. Upravo zato križ, nešto čega se najviše u životu bojimo, zahvaljujući Kristu postaje mjesto uništenja našeg straha, jer ako nas ondje Bog čeka, to znači da se na križu možemo osjećati da nismo sami. Jer on je ondje umirao sam. Svi su ga napustili, ništa mu nije ostalo, nije ga prekrila čak ni najbjednija plahta, nije imao čak ni sindone, koji je ostavio onaj mladić u vrtu.

Isus je bio sam

Isus u trenutku smrti nije imao apsolutno nikoga i ništa jer nam je čak i svoju ljubljenu Majku dao! Umjetnici iz poštovanja prema ljudima i Crkvi ne predstavljaju Isusa na taj način kako je on zapravo umro. Umro je gol! U nekoliko prvih stoljeća u kršćanstvu nije uopće bio prikazivan na križu, prikazivan je samo crux gemmata, raspelo usađeno u kamenje, ali bez Isusova portreta, jer su ga se bojali prikazati na takav način, jer je to izazivalo veliku sramotu.

Čega se najviše bojiš?

Način na koji je Isus umro je esencija našeg straha. Čega se najviše bojiš? Da više nitko i ništa neće biti s tobom i da te više ništa neće zakriti. Dvije grede križa: izgubit ćemo svakoga i izgubit ćemo sve. Isus umire na križu usamljen i ogoljen. Na taj način govori nam da ulazak u takvo stanje može biti prijelomni trenutak s vječnim, a ne samo višegodišnjim posljedicama, jer je to otkriće novog života, koji je u Bogu.

Nastavak teksta možete pročitati u knjizi „Posljednje duhovne vježbe“ autora p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.

Za Book.hr priredila I. A., odabrala A. P.