Foto: Shutterstock
Bio sam uzbuđen dugo, dugo. Prvo veliko uzbuđenje bilo je povezano sa svetom ispovijedi.
Uzbuđenje je doseglo svoj vrhunac na dan prije prve svete pričesti. Tata i mama su organizirali ručak u restoranu. Od ranog je jutra zvonio telefon, zvali su djedovi i obje bake. Bake su dogovarale posljednje detalje oko ukrašavanja kolača i torte, a djedovi su s tatom pričali nešto o vinu, o nekakvom nožu za rezanje kulena i što ja ne znam sve ne… Čini se da su svi uživali u ovom danu osim mene… Još kad su me mali rođaci počeli zvati i ispitivati o nekim stvarima koje su bile smiješne svima osim meni, skoro sam eksplodirao od bijesa i nemoći: Malko, Malko, ja ti dojazim, Malko, Malko, ja dooooojazimmm… To samo mojoj mami i tetki može biti smiješno, i to urnebesno, tako da su mi se od njihova glasna smijeha začepile uši.
Morao sam biti točno onakav kako treba, bez greške
Već prije ulaska u crkvu vrlo sam jasno osjećao da je taj dan nekako poseban. Iako je naoko sve bilo kao i inače, ipak se vidjelo da je nekako posebno svijetlo, radosno, a nakon što smo ušli u crkvu, tako uzvišeno. U nekoliko sam se navrata jedva suzdržao da ne pustim suze koje su mi iznenada počele navirati. Bio sam toliko radostan, osjećao sam se toliko posebno. Sve je bilo neopisivo čisto, dobro, sve je bilo tako savršeno. Od ove nedjelje i ja ću ići na pričest sa svojim roditeljima. A sada, za koji ću se tren po prvi put pričestiti, primit ću Isusa u sebe, razmišljao sam. Mnogo smo, mnogo razgovarali o tome, ali iako sam sve čuo, ne mogu reći da sam i shvatio. Sada su mi svi ti razgovori koje sam vodio sa župnikom i s roditeljima, navirali i počeli iz moga uha polako prelaziti u moj razum. Počeo sam razumijevati. To me se veoma dojmilo. Moje je uzbuđenje bilo silno. Ne mogu reći kako je bilo s drugima jer ih više nisam primjećivao. Razmišljao sam samo o svemu onome što se ima dogoditi, bio sam ispunjen neopisivim uzbuđenjem i radošću i nikad dosad nisam nešto proživljavao tako snažno. Više nisam nikoga niti vidio niti čuo, samo sam promatrao oltar i neprestano popravljao svoju prvopričesničku haljinicu i križić oko vrata. Morao sam biti točno onakav kako treba, bez greške.
Tada sam odjednom, nedaleko sebe, primijetio Fabijana. Imao sam osjećaj da smo u cijeloj crkvi samo on i ja. Odjednom sva lica i šuškanje, sve komešanje ušminkane rodbine kao da je bio film koji se prikazivao na nekom televizoru u kutu sobe. On mene nije primjećivao. Bio je vrlo ozbiljan, ali lice mu je odavalo radost.
Nikada neću zaboraviti taj osjećaj. Kako više živjeti bez Isusa?
A onda je napokon došao i taj trenutak. Nakon što sam primio Isusa u obliku bijele hostije, cijelo mi je tijelo protrnulo i osjećao sam se savršeno, kao da me grli netko silan tko me beskrajno voli, i da ništa drugo na ovome svijetu ne postoji osim te velike ljubavi u koju sam zaogrnut. Nikada neću zaboraviti taj osjećaj. Kako više živjeti bez Isusa? Dok sam još bio pod jakim dojmom, osjetio sam da me netko promatra. Okrenuo sam se i ponovno vidio njega – Fabijana. Gledao je u mene, ali više nije bio isti. Bio je sav nekako blažen, nasmiješen, beskrajno lijep i radostan. Znam da ga nitko drugi osim mene nije vidio jer se nalazio na mjestu na kojem nije mogao biti: i bio je tamo, ali kao da i nije bio, kao da promatram san, a budan sam. Ipak, taj je san bio tako jasan da nema nikakve sumnje da je bio stvarnost. Razumio sam bez ikakvih riječi da je on moj prijatelj, razumio sam bez ijedne riječi da me pazi, i obećao sam mu u sebi, bez ikakvih riječi, da ću čuvati naše prijateljstvo. Znam da je on prema meni osjećao sve ono što sam ja osjećao prema njemu, iako to nisam čuo niti je on to rekao. Jednostavno sam znao da je tako. U tim su mi trenucima mnoge stvari – među njima su i neke koje sam spomenuo u ovoj knjizi, i koje ste vi već odavno shvatili – postale jasne.
Osjećao sam se dobro i posebno. Upravo onako kako se trebate osjećati i svi vi jer svi ste vi posebni i svatko od vas ima nekog svog Fabijana koji ga pazi
Iako ga nakon toga dana više nikada nisam vidio, bez ikakve sam sumnje mnogo puta osjećao njegovu prisutnost, a ponekad sam ga i sanjao. Ti su mi snovi uvijek bili veliko ohrabrenje, i dok bih sve ostale snove zaboravljao ubrzo nakon buđenja, tih bih se snova uvijek jasno sjećao.
Nastavak toga dana bio je najradosniji dan u mome životu. Sigurno mislite da su me mali rođaci izludjeli. To sam i ja očekivao, ali sâm sam sebe iznenadio strpljenjem koje sam imao dok su mi bacali pribor za jelo na pod, dok su slinili po meni (doslovno slinili), dok su se penjali u moje krilo držeći se za moje uho i sve slično tome… Cijeli je taj dan bio poseban. Sve je bilo kao u nekom prekrasnom snu, tako lijepo i nevjerojatno dobro…
Prije spavanja tata me je poljubio u čelo, a mama je još na telefonu u kuhinji s bakom prepričavala dogodovštine proteklog dana i glasno se smijala. Zatvorio sam oči i utonuo u san s osmijehom na licu. Osjećao sam se dobro i posebno. Upravo onako kako se trebate osjećati i svi vi jer svi ste vi posebni i svatko od vas ima nekog svog Fabijana koji ga pazi.
Iz knjige „Tko to kaže da anđeli čuvari ne postoje” autora Nevena Drozdeka.
Više o knjizi možete saznati ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu po sniženoj cijeni od 27 umjesto 30 kuna možete nabaviti u našem web-shopu, ovdje.
Posebna pogodnost! Besplatna poštarina za narudžbe iznad 200 kuna.
