Foto: NCR
2. siječnja 2013. godine, 12 časnih sestara zauvijek je napustilo svoj samostan jer su odlučile prijeći na katoličanstvo, piše National Catholic Register.
Zajednica Svete Marije Djevice, sa sjedištem u Wantageu, Oxfordshire, osnovana je 1848. godine, te je jedna od najstarijih anglikanskih vjerskih zajednica na svijetu.
Anglikanstvo je službeno nastalo odcjepljenjem Crkve u Engleskoj od Rima 1534. godine, donošenjem dokumenta „Act of Supremacy“, kojim je engleski Parlament proglasio kralja Henrika VIII. najvišim vjerskim poglavarom u Engleskoj. Naime, u anglikanskoj zajednici nema Petrova nasljednika, odnosno Pape.
Nova kanonska struktura
Vatikan je svoje stajalište o prelasku anglikanaca na katoličanstvo izrazio 2009. u uvodu apostolskog ustava pape Benedikta XVI., „Anglicanorum Coetibus“, koji regulira primanje anglikanskih obraćenika na katoličanstvo, uključujući oženjene svećenike i biskupe. Stvorena je nova kanonska struktura koja će anglikancima omogućiti da se pridruže Katoličkoj Crkvi, a da istodobno zadrže svoj anglikanski identitet i mnoge od liturgijskih tradicija. Nova struktura, nazvana „Osobni ordinarijat“, predstavljat će zajednicu vjernika u okviru Katoličke Crkve predvođenu bivšim anglikanskim prelatima koji će se brinuti za duhovno vodstvo.
Ova je odluka zauvijek promijenila živote 12 anglikanskih redovnica, koje su živjele u samostanu u blizini Oxforda u Engleskoj.
Kad je u samostanu odjeknula vijest o velikodušnoj i neočekivanoj inicijativi pape Benedikta XVI., sve je bilo jasno – sve se promijenilo. Sestre su na katoličanstvo prešle u bazilici sv. Petra u Rimu te su po prvi puta primile tijelo i krv Kristovu.
Trnovit put do obraćenja
Jedna od sestara je rekla: „Ova mi je vjerska zajednica uvijek bila najvažnija. Osjetila sam poziv kada sam imala 20 godina, bio je iznimno jasan. Ali postoje dvije stvari. Prva je da mi je Duh Sveti nekoliko puta pričao o zajedništvu s Katoličkom Crkvom. A s druge strane, upravo me Duh Sveti doveo u ovu zajednicu. Ta dva aspekta mog poziva upravljala su mojim izborima u trenucima kada je bilo moguće postati katolik, a kada to nisam učinila. Ali otvorila se mogućnost o kojoj nisam mogla ni sanjati.“
Ispostavilo se da nije bila jedina koja se tako osjećala. Poglavarici s. Winsome javilo se mnogo sestara koje su izrazile želju da uđu u punu zajednicu s Katoličkom Crkvom. Ali, bilo je i dosta sestara koje su bile protiv toga. Osim podjele mišljenja postojale su i druge prepreke. Zgrada samostana bila je u vlasništvu anglikanske zajednice, tako da nakon obraćenja više ne bi mogle ondje živjeti.
Narednih godina, sestre iz zajednice svete Marije Djevice molile su i skladno živjele. Zajedno su radile i pjevale u uredu. Nadale su se nekom rješenju. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, postalo je jasno da će sestre koje žele postati katolkinjama morati napustiti samostan. Na kraju je 11 sestara (kojima se kasnije pridružila još jedna sestra iz druge zajednice) otišlo iz samostana. Tri sestre su imale preko 80 godina, tri su imale više od 70 godina. Jedna od njih je rekla: „Želim umrijeti kao katolkinja.“
Budućnost im je nakon odlaska iz samostana bila neizvjesna. Neočekivano, došla je ponuda za privremenim utočištem iz benediktinske opatije sv. Cecilije. Svjedočanstvo ovih redovnica samo je još jedno u nizu primjera koji potvrđuju da Bogu ništa nije nemoguće.
Vedrana Prka; Book.hr
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
