Nema veće nesreće od mogućnosti da se riješimo svih nesreća „Tisuće ljudi ne žele sami sebe poznavati, nastojeći sa sebe zbaciti teret boli koju su doživjeli. Nema veće nesreće od mogućnosti da se riješimo svih nesreća. Kako možemo upoznati Krista izbacivši iz sebe znamenja sličnosti s Njime?“

Foto: Shutterstock

Uvijek se začudim kako se ljudi žele riješiti onoga što im je najdragocjenije: problema. (Kad bismo se riješili svih problema, ne bismo li ostalima predstavljali velik problem?) Rješavajući ih se od sebe stvaraju knjigu iz koje su ispušteni najbolji dijelovi.

„Sanjala je o bezbrižnu životu ispunjenu spokojem…“

Nekoć sam napisao članak za jedan časopis iz kojeg su izbacili samo jednu rečenicu, ali ona za mene bijaše najvažnija, premda je mogla ozlojediti čitatelje (možda je odista bila nevješto ili nespretno formulirana, a možda je odveć duboko zagrabila u život da bi mogla dohvatiti njegov smisao?). Osjećao sam se kao da mi je netko iščupao srce. Pretpostavljam da su sve riječi Svetoga pisma izdiktirane iz samoga Božjeg srca! U svaku je riječ uložio cijelo svoje srce! Svaka je Njegova riječ poput nevješto i nespretno zavrnuta vijka.

Tisuće ljudi ne žele sami sebe poznavati, nastojeći sa sebe zbaciti teret boli koju su doživjeli. Nema veće nesreće od mogućnosti da se riješimo svih nesreća. Kako možemo upoznati Krista izbacivši iz sebe znamenja sličnosti s Njime? Trebao sam urediti taj tekst nakon deset sati ujutro, ali odmah poslije jutarnje mise prišla mi je starija žena i ustrajno me molila da joj pomognem riješiti sve probleme i oslobodim je tereta uspomena. Sjećanja su je pritiskala poput vijaka zavrnutih u kosti. Stajala je preda mnom poput iscrpljene gliste koja za sobom vuče zadak patnje i nastoji ga se otresti. Sanjala je o bezbrižnu životu ispunjenu spokojem, ne znajući da se spokoj postiže ako se pomirimo sa svim strahovima, a ne ako ih se riješimo. Nije željela samu sebe poznavati! Pomislio sam, kada bismo nekoga hrušta oslobodili od ružna zatka, ostavivši mu samo lijepu glavicu, kako bi se to nazvalo osakaćenjem stvorenja (neki od njih na tešku zatku, ispod hitinskih oklopa, skrivaju krila koja im pomažu da lete!).

„Želim li se poznavati onakvim kakav uistinu jesam?“

Njezin pogled podsjećao me na pacijenta koji od liječnika traži lijekove protiv bolova koji više nikad neće prestati djelovati. U medicini anestetici pomažu da podnesemo teže zahvate i traju kratko, ali željeti zauvijek ništa ne osjećati, biti ravnodušan spram vlastita života, to je nešto najgore čemu možemo težiti. Slušao sam je i razmišljao jesam li se pomirio sa svime što sam dotad proživio. Milosrdni Oče, šalješ mi liječnike koji misle da su pacijenti! U mislima sam prebirao sve etape svoje prošlosti, tražeći u njima nešto s čime se do danas nisam pomirio. Želim li se poznavati onakvim kakav uistinu jesam? Činilo mi se da sam, zahvaljujući tome ne odveć dugom promišljanju, postao bliži sebi i bliži Kristu. Što je najčudnije, najdragocjenije su mi se činila ona sjećanja koja bijahu ispunjena osjećajem srama.

Joseph Fouché bijaše čovjek besprijekorne biografije. Sve mu je u životu uspijevalo. Svi su ga poznavali. Nije pio, nije kockao, bio je vjeran svojoj supruzi, usprkos sreći koja ga je pratila, nije se njome hvastao, s vremenom je postigao titulu kneza od Otranta. A ipak bijaše monstruozna osoba, kao što dokazuje Andrzej Cisek: nemilosrdan ubojica, izvršitelj zločinačkih dekreta Konventa Francuske Republike, autor komunističkog manifesta, lukav ministar policije, zatirač Crkve i sluga svake vlasti s kojom je imao prilike surađivati. Postoje bogatstva koja čovjeka dovode do nečega mnogo goreg no što je siromaštvo. (…)

Ulomak iz knjige „Ranjeno svjetlo“ autora p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.