Foto: Shutterstock

„Ne mogu si priuštiti taj prsten”

Jedan je momak zajedno sa svojom djevojkom tražio prsten. Ona je stalno gledala najdragocjenije i najveće komade nakita. Kada se odlučila za dijamantni kamen vrijedan 10 000 dolara, dečko je rekao: „Ne mogu si priuštiti taj prsten.“ Ona je na to rekla: „U redu, možeš ga kupiti na kredit i otplaćivati ga.“ Shvativši kako bi njegov život mogao izgledati narednih pedeset godina, sljedećeg ju je dana, s pravom ostavio. Bio je pametan (…)

„Mora imati barem dvokaratni dijamant”…

Kada sam nedavno čula riječi jednog drugog momka koji se spremao ući u brak, shvatila sam koliko se današnji stav prema novcu razlikuje od onog iz sredine sedamdesetih. Naime, taj je dečko sa svojom djevojkom živio izvanbračno a kad ga je zabrinuta majka upitala: „Kada ćete se vas dvoje vjenčati?“ odgovorio joj je tonom „majko, tvoje je pitanje smiješno“: „Ne možemo si priuštiti vjenčanje prije nego joj kupim dijamantni prsten. Mora imati barem dvokaratni dijamant.“

Nisam mogla vjerovati da je to rekao. Dok uspoređujem razmišljanje današnjih mladih s našim tadašnjim stavom prema novcu, ne mogu se načuditi razlici. Čini se da velik broj današnjih mladih smatra da je „prsten najvažniji“.

Frustrirajuća je činjenica da se danas vrlo često najbitnijim smatraju cijena i vrijednost zaručničkog prstena. No, i mi smo se morali suočili s problemom „odabiranja prstena“ kada se zaručila naša kći Heidi. (Ovo govorimo s njezinim dopuštenjem; obećali smo joj da ćemo naglasiti kako situacija u kojoj se našla kada je birala prsten ne predstavlja pravu Heidi.)

Njegova je riječ važnija od prstena

Nakon što su se ona i njezin budući suprug Emmitt odlučili vjenčati, on je još uvijek bio u potrazi za zaručničkim prstenom. Tada je završavao zadnju godinu fakulteta istovremeno radeći kako bi platio studij. Također, marljivo je štedio za prsten želeći Heidi pokazati svoju ljubav i pažnju, ali to je trajalo dulje nego što je ona očekivala pa je zato negodovala i bilo ju je sram što na njezinoj ruci ne blista prsten. Iako je znala da je pitanje vremena kada će ga dobiti, bila je sve nestrpljivija.

Budući da ja nisam dobila zaručnički prsten (jer smo Steve i ja bili siromašni hipiji), nisam u potpunosti razumjela Heidino negodovanje. Podsjećala sam ju da joj je Emmitt obećao prsten i da je njegova riječ važnija od bilo kojeg komada nakita; ta je riječ pravi simbol njegove obveze. Rekla sam joj: „Prsten možeš izgubiti, dok obećanje ne.“

Međutim, nisam uzela u obzir golem pritisak pod kojim je Heidi bila na fakultetu. Nakon što je par svima objavio da će se vjenčati, prve riječi njezinih prijateljicâ bile su: „Gdje je prsten?“

Shvatila sam u kakvoj je neprilici kad mi je prepričala svoj razgovor s kolegicom. Ona joj je rekla: „Ako moj zaručnik ne odabere dovoljno velik prsten, vratit ću mu ga i natjerati ga da mi kupi bolji“. Zbilja mi je žao tog mladića!

Na sreću, Heidi je naposljetku shvatila da je njezino nestrpljivo iščekivanje prstena djetinjasto te je požalila što je naglasak stavljala na pogrešnu stvar. Uvidjela je da prsten nije ono što povezuje dvoje ljudi, niti će oni ostati zajedno zbog raskošnog vjenčanja, mnogo uzvanikâ i cvijeća.

Dan vjenčanja nije jedini važan dan u životu. Važniji su, zapravo, dani nakon vjenčanja. Najvrjedniji dijamant je iskreno obećanje da ćemo s nekim živjeti, voljeti ga i jedno drugome služiti. (…)

Iz knjige Stevea i Annie Chapman „Vruće teme – što supružnici ne govore jedno drugome”. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.