Foto: Pixabay
Kakav ću ja biti otac?
bog mojih negativnih sjećanja iz djetinjstva bilo je tim važnije biti dobrim ocem vlastitoj djeci. Kada sam svog prvorođenog sina prvi put uzeo u naručaj, svoga Jedidiju, kojeg mi je Bog navijestio deset godina prije preko onog čovjeka iz Južne Afrike, pitao sam se: Kakav ću ja biti otac? Ni u kom slučaju nisam htio kopirati svojega. Nisam se htio derati na svoju djecu, tući ih, govoriti loše o njima. Istovremeno sam bio svjestan da se takvo iskustvo duboko usiječe u čovjeka i da se takvi destruktivni obrasci ponašanja često prenose pokoljenjima. Znao sam da trebam Božju pomoć da prekinem to prokletstvo. Bog se morao umiješati.
Zato sam molio Boga da mi dade mudrost kad sam u ruke uzeo to nježno, nevino novorođeno djetešce.
Moj je otac nosio cipele s čavlima, i kad biste njima dobili po glavi, strašno je boljelo. Kada je bio osobito ljut, uzeo bi vrući žarač iz peći i tukao me njime. I danas nosim ožiljke. Ja, naprotiv, svoju djecu nisam nikada udario ili se izderao na njih
Nisam imao pojma kako dobro odgojiti dijete. Znao sam samo da želim postupiti drugačije od vlastita oca. Uzeo sam si za zadaću da ću činiti upravo suprotno od onoga kako bi moj otac postupio. To je išlo kao po loju, vjerojatno zato što su očeve odgojne metode bile izrazito negativne. Moj je otac nosio cipele s čavlima, i kad biste njima dobili po glavi, strašno je boljelo. Kada je bio osobito ljut, uzeo bi vrući žarač iz peći i tukao me njime. I danas nosim ožiljke. Ja, naprotiv, svoju djecu nisam nikada udario ili se izderao na njih. Znam što to čini dječjim dušama.
Naša djeca dolaze kroz nas na svijet, ali ne dolaze od nas
Kako se duboko usiječe u njih kada roditelji provode silu nad njima. Naša djeca doduše dolaze kroz nas na svijet, ali ne dolaze od nas. Dolaze od Boga. Prema njima se moramo ophoditi s punom pažnjom. U zatvoru su sjedili praktički samo oni kojima su odmalena govorili: „Ti si nitko i ništa! Nisi sposoban nizašto! Ne znaš ništa!“
važno je djeci govoriti koliko su ljubljena i pokazati im da nam se u svakom trenutku sa svime mogu obratiti
Takve riječi ostave dubok trag na djetetovoj osobnosti. I oni postanu upravo takvi. Zato je važno djeci govoriti koliko su ljubljena i pokazati im da nam se u svakom trenutku sa svime mogu obratiti.
„Tatice, nije ništa!“
Jedan od mojih sinova jednom je u tuđem stanu nešto razbio i pobjegao. Kad se vratio kući, primijetio sam da nešto nije kako treba i pitao ga, a on je sve zanijekao: „Tatice, nije ništa!“
Na to sam mu rekao: „Dođi, sjedni pored mene. Gledaj me u oči i reci što se dogodilo.“
Gledao je u stranu i rekao: „Ma, ništa važno!“ Naravno, znao sam da je itekako važno, toliko da ga grize savjest, ali sam mu rekao: „Znam to, ali me zanima baš to nevažno. Možeš li mi pomoći?“ I ispričao mi je kako je slučajno razbio staklo na vitrini. Staklo je bilo izrezbareno i bojao se da su ga papreno platili.
Pogledao sam ga i predložio: „Što kažeš na to da sad zajedno pođemo onamo, pozvonimo i kažemo što se dogodilo? Neće ti se ništa dogoditi.“
Ispričao je sve kako je bilo, zamolio da mu oproste, platio sam štetu i sve je bilo u redu. Shvatio je kako su stvari jednostavne: čovjek mora priznati svoju krivnju, onda se situacija razjašnjava
I tako smo se zajedno uputili onamo i rekao sam susjedima: „Ispričavam se, ali moj bi vam sin htio nešto reći.“ Ispričao je sve kako je bilo, zamolio da mu oproste, platio sam štetu i sve je bilo u redu. Shvatio je kako su stvari jednostavne: čovjek mora priznati svoju krivnju, onda se situacija razjašnjava. I ja postupam isto kad neprimjereno reagiram na svoju djecu, inače među ljudima nastanu zidovi. I oni vode u sve veću krivnju i nesporazume te sve veće međusobno udaljavanje. Odbaciti drugog čovjeka najgore je što nekome možete učiniti. To osobito vrijedi za djecu.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.