Mnogima je mnogo lakše reći: ‘Opsjednut sam’, nego: ‘Trebam psihološku pomoć’

Foto: Shutterstock

Otkrio sam kako je mnogima mnogo lakše reći: »Opsjednut sam«, nego: »Trebam psihološku pomoć.«

Jednom mi je tako, prigodom neke duhovne obnove, pristupila osoba zamolivši za pomoć jer su joj »djeca opsjednuta«. To su joj potvrdili i neki duhovnjaci, a i »svima je sve jasno«, jer djeca na seminarima viču, imaju »reakcije« na molitvu… Mene su učili da uvijek prvo trebam gledati prirodno, pa tek onda natprirodno. I stotine se puta to pokazalo spasonosnim.

„Odgovor nije u nedoglednim posjetima »čudotvorcima«, u grčevitim traženjima brzih i naglih iscjeljenja svega što se događalo prethodnih trideset godina… Odgovor je u…“

Bilo mi je uistinu žao te vjernice, iscrpljene putovanjima od nemila do nedraga, kojoj je srce krvarilo, a novčanik se zbog hodočašćenja drastično smanjivao u obimu, da ne pričam o osudi susjeda i kolega, te o stotinama raznih dobronamjernih savjeta i prijedloga. Zato sam dublje zagrebao pod površinu te sam otkrio kako je njezin suprug, otac djece, teški alkoholičar i zlostavljač, lijenčina koja je sve živo prokockala i sa svima se posvađala. Naravno da su djeca u traumi. Prisustvovati svađama roditelja, dolascima hitne pomoći i policije, urlanju i prijetnjama lopatom i sjekirom, biti čudno gledani u školi, slušati šaputanja iza leđa…

Ne, gospođo i sestro, djeca vam nisu opsjednuta, ona su ogorčena, možda i depresivna, ona viču u svojim nutrinama, te zatim viču u crkvi, ona su teško duševno i emocionalno povrijeđena. Odgovor nije u nedoglednim posjetima »čudotvorcima«, u grčevitim traženjima brzih i naglih iscjeljenja svega što se događalo prethodnih trideset godina… Odgovor je u sljedećemu: povežite molitvu s darom praštanja, koji vam Gospodin sigurno nudi, te poduzmite nešto »fizički« (ne u odnosu na muža), nešto stvarno, zauzmite se za svoju djecu i za sebe po nekoj promjeni svojega egzistencijalnog stanja. Ne kažem da se morate danas rastati. Ali nešto sigurno morate učiniti. Ne znam odgovore na sva pitanja niti ih želim ili mogu znati, ali jasno mi je da ono »ustani« u Kristovu »ustani i hodi« znači da ne smijemo sjediti u svojemu jadu, već moramo i djelovati u smislu da nešto konkretno poduzmemo.

Ne, gospođo i sestro, djeca vam nisu opsjednuta, ona su ogorčena, možda i depresivna, ona viču u svojim nutrinama, te zatim viču u crkvi, ona su teško duševno i emocionalno

Nekada treba i pobjeći, i odseliti se, i prerezati pupčanu vrpcu, i potražiti psihologa, i postiti, dakako, kao i promijeniti društvo… Ne znam što bi bilo najbolje, ali najgore je svakako ustvrditi da smo opsjednuti i – ništa ne činiti, jer ništa ne možemo, ništa ne znamo i ništa ne smijemo u tom stanju. Naravno da postoji zlo i postoje zlodusi, i mnoge naše borbe vuku podrijetlo od tog zlotvora duše, ali ako ćemo u svemu vidjeti Sotonu, onda je naše kršćanstvo nezrelo i neozbiljno.

Nekada treba i pobjeći, i odseliti se, i prerezati pupčanu vrpcu, i potražiti psihologa, i postiti, dakako, kao i promijeniti društvo… Ne znam što bi bilo najbolje, ali najgore je svakako ustvrditi da smo…

Zato sam dobio milost da upoznam predivnu inicijativu koja se naziva: »Grow – duševna terapija«, a koju je iz Australije k nama donio fra Marijan Glamočak, jedan dragi franjevac, trenutno na službi u Vukovaru. (…)

Iz knjige „Iznad tebe zora sviće (spasi dušu svoju, dok još možeš)” autora patera Marka Glogovića. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete kupiti ovdje.